Trend posljednjih nekoliko godina, i to s “visoke razine u Vatikanu”, jest udaljavanje bogoštovlja, discipline i doktrine od svega što se dogodilo prije 11. listopada 1962. Označeno za poseban tretman je sve što je proizašlo iz Tridentskog sabora (naime jasnoća u našem bogoštovlje, disciplini i doktrini). Oni tjeraju, nameću, pritišću, sputavaju kako bi Drugi vatikanski koncil postao interpretacijska leća kroz koju se tumači cjelokupna povijest Crkve, odnosno njezino bogoštovlje, disciplina i doktrina. To je cilj. Odatle dolazi neprestano potkopavanje učenja svetog Ivana Pavla II. i brutalni napadi na sve što je povezano s Tridentskim saborom.
Zato vrijedi ponovno proučiti encikliku sv. Ivana Pavla iz 2003. Ecclesia de Eucharistia:
Euharistija, spasenjska prisutnost Isusa u zajednici vjernika i njena duhovna hrana, nešto je najdragocjenije što je Crkva mogla imati u svome hodu kroz povijest. Time se objašnjava brižna pozornost koju je ona oduvijek posvećivala euharistijskom Otajstvu, pozornost koja na značajan način proizlazi iz djela Koncila i vrhovnih svećenika. Kako se ne diviti doktrinalnim izlaganjima Dekreta o Presvetoj Euharistiji i o Svetoj Misnoj Žrtvi Tridentskog koncila? One su stranice tijekom narednih stoljeća vodile bilo teologiju, bilo katehezu, a i dan-danas su dogmatsko uporište za trajnu obnovu i rast Naroda Božjega u vjeri i ljubavi prema Euharistiji. U nama bližim vremenima potrebno je spomenuti tri enciklike: encikliku Mirae Caritatis Lava XIII. (28. svibnja 1902.),(5) encikliku Mediator Dei Pija XII. (20. studenoga 1947.)(6) i encikliku Mysterium Fidei Pavla VI. (3. rujna 1965.).(7)
Drugi vatikanski koncil, mada nije objavio poseban dokument o euharistijskom Otajstvu, ipak mu osvjetljuje razne vidove u svojim dokumentima, a osobito u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium te u Konstituciji o Svetoj Liturgiji Sacrosanctum Concilium.
Ako vi, kao i mnogi, želite podržati, pa čak i naglasiti Drugi vatikanski koncil, nije ga potrebno odsjeći od svega što je bilo prije. Ako i vi, kao i mnogi, želite čak i zažmiriti na istaknuta i važna pitanja koja su se postavljala u dokumentima koncila, nije potrebno zanemariti prošlost. Moguće je prihvatiti kontinuitet između svih crkvenih sabora, a ne nametati, kao što to neki utjecajni prelati sada čine, odnosno promovirajući “hermeneutiku diskontinuiteta i raskida”. (O, kako samo preziru jadnog papu Benedikta XVI., koji je javno bocnuo Rahnera i njegove sljedbenike na onom poznatom božićnom obraćanju 2005.)
