Regnans in Excelsis bila je papinska bula koju je papa Pio V. 1570. izdao protiv engleske kraljice Elizabete I. U njoj je papa optužio kraljicu Elizabetu da je napunila kraljevsko vijeće hereticima, te da je i ona sama heretik. Štoviše, papa je u njoj rekao da joj podanici više nisu dužni biti odani, te ekskomunicirao nju i sve one koji budu slušali njezine zapovijedi.
Onaj koji kraljuje u visinama, kome je dana sva vlast na nebu i na zemlji, povjerio je jednu katoličku i apostolsku Crkvu, izvan koje nema spasenja, samo jednomu na zemlji, naime Petru, prvom od apostola, i Petrovu nasljedniku, rimskom papi, da njome upravlja u punini vlasti. Njega je jedinoga postavio vladarom nad svim narodima i kraljevstvima, da iščupa, uništi, rasprši, posadi i izgradi, tako da može sačuvati svoj vjerni narod (spleten zajedno s pojasom milosrđa) u jedinstvu Duha i da ih vodi sigurne i čiste njihovom Spasitelju.
-
- U poslušnosti ovoj dužnosti, mi (koji smo po Božjoj dobroti pozvani na gore spomenuto upravljanje Crkvom) nismo pošteđeni patnje, te se trudimo svom svojom snagom da se jedinstvo i katolička vjera mogu sačuvati u cijelosti. Ali broj bezbožnika je toliko porastao u moći da više nema mjesta na svijetu koje oni nisu pokušali iskvariti svojim najopakijim naukom; a između ostalih, u tome je pomogla i Elizabeta, tobožnja engleska kraljica i sluškinja zločina, kod koje su svoje utočište našli najpogubniji od svih. Upravo ta žena, nakon što je prigrabila krunu i monstruozno uzurpirala mjesto vrhovnog poglavara Crkve u cijeloj Engleskoj kako bi dobila glavninu vlasti i jurisdikciju koja joj pripada, ponovno je smanjila to isto kraljevstvo – koje je već bilo vraćeno Katoličkoj vjeri i dobrim plodovima- vrativši ga u jadnu propast.
- Snažnom rukom zabranjujući služenje istinske vjere, koju je Marija, zakonita kraljica slavne uspomene, nakon njezina ranijeg svrgavanja od strane Henrika VIII., obnovila uz pomoć ove Stolice, ona je slijedila i prigrlila pogreške heretika. Uklonila je kraljevsko vijeće, sastavljeno od plemstva Engleske, i napunila ga opskurnim ljudima, koji su bili heretici; ugnjetavali su narod katoličke vjere; ustanovila lažne propovjednike i službenike bezbožnosti; ukinula misnu žrtvu, molitve, postove, celibat i katoličke obrede; i naredila je da se knjige očito heretičkog sadržaja propagiraju cijelom kraljevstvu i da bezbožne obrede i institucije Calvinove vladavine, u kojima je sama uživala i pridržavala ih se, također poštuju njezini podanici. Usudila se izbaciti biskupe, rektore crkava i druge katoličke svećenike iz njihovih crkava, predala je crkvenu imovinu hereticima; zabranila je prelatima, kleru i narodu da priznaju Rimsku Crkvu ili da se pokoravaju njezinim propisima i kanonskim sankcijama; prisilila je većinu njih da se pomire s njezinim zlim zakonima, da se odreknu autoriteta i poslušnosti rimskom papi i da je prihvate, pod zakletvom, kao svoju jedinu kraljicu u stvarima zemaljskim i duhovnim; nametnula je kazne onima koji na to ne bi pristali i zahtijevala poslušnost onih koji su ustrajali u jedinstvu vjere; bacila je katoličke prelate i župnike u tamnicu gdje su mnogi, iscrpljeni dugim zatvaranjem i tugom, jadno završili svoje živote. Sve je to važno i očito i ozloglašeno među svim narodima; oni su tako dobro dokazani snažnim svjedočanstvima mnogih ljudi da nema mjesta za ispriku, obranu ili izbjegavanje ovih pitanja.
- Mi, gledajući kako se bezbožnost i zločini umnažaju jedan za drugim, kako progon vjernika i nevolje vjere svakodnevno postaju sve teže pod vodstvom i djelovanjem spomenute Elizabete – i prepoznajući da je njezin um tako fiksiran i postavljen da, ne samo da je prezirala pobožne molitve i opomene kojima su je katolički poglavari pokušali izliječiti i obratiti, nego nije čak ni dopustila nuncijima, koje joj je ova Stolica slala zbog potreba ovog slučaja, da prijeđu u Englesku, prisiljeni smo nuždom protiv nje podići oružje pravde, iako ne možemo prežaliti što smo prisiljeni okrenuti se protiv one čiji su preci tako zaslužili kršćansku zajednicu. Stoga, oslanjajući se na autoritet Onoga čije je zadovoljstvo bilo postaviti nas na ovo vrhovno sjedište pravde, iz punine naše apostolske moći proglašavamo spomenutu Elizabetu heretikom i miljenicom heretika, a njezini pristaše u gore navedenim stvarima zaslužuju kaznu izopćenja i odcjepljenja iz jedinstva Tijela Kristova.
- I štoviše (proglašavamo) da je lišena svog tobožnjeg naslova gore spomenute krune i svakoga gospodstva, dostojanstva i povlastica.
- I također (proglašavamo) da plemiće, podanike i ljude spomenutog kraljevstva i sve druge koji su joj se na bilo koji način zakleli, da su zauvijek oslobođeni od takve prisege i od svake dužnosti koja proizlazi iz gospodstva. odanost i poslušnost; i mi ih, autoritetom ovih darova, tako razrješujemo i tako lišavamo istu Elizabetu njezinog tobožnjeg naslova krune i svih drugih gore navedenih stvari. Optužujemo i zapovijedamo svim plemićima, podanicima, narodu i drugima da se ne usuđuju pokoravati njezinim naredbama, mandatima i zakonima. One koji će postupiti suprotno uključujemo u istovjetnu kaznu ekskomunikacije.
-
Budući da bi se uistinu moglo pokazati preteškim odnijeti ovaj proglas gdje god bude potrebno, želimo da kopije izrađene pod rukom javnog bilježnika i zapečaćene pečatom prelata Crkve ili njegova suda imaju
takvu snagu i povjerenje na svim mjestima među pukom, kao što bi ovaj proglas sam imao da je osobno izložen ili prikazan.
