Današnjim je odredbama Hrvatske biskupske konferencije postalo jasno da Crkva ulazi u duboku krizu: nema više javnih misa, ispovijed je gotovo nedostupna, sve se grupne pobožnosti otkazuju i sl. Ne želim riječju kriza sugerirati da su naši biskupi krivo postupili – ipak su oni ti koji imaju odgovornost nad dušama u svojim biskupijama s jedne strane, a s druge ih strane katolički socijalni nauk obvezuje poštivati zakone i odredbe države. Nezahvalna je to pozicija i drago mi je da nisam na njihovu mjestu. Valja nam za njih moliti.
Danas donosimo uvod iz izvrsnog članka objavljenog na stranici Konzervativac pod naslovom Upute za katolike u doba krize.
Mnogi su vjernici tako ostali u stanju brige – je li nam Bog okrenuo leđa sad kada više nemamo Njegovu milost u sakramentima? – slično kao što je odvratio svoj pogled od Izraela u doba babilonskoga sužanjstva? Jesmo li nanijeli gnjev na sebe jer hodamo stopama Jeroboama, sina Nebatova, gradeći žrtvenike po uzvišicama mjesto na Njegovu svetu mjestu, klanjajući se bogovima grijeha mjesto nebeskome Ocu te žrtvujući djecu baalima mjesto da štitimo život? Kako ćemo se hraniti Božjom riječi i nebeskim kruhom? Što će biti ako mi se potkrade grijeh a nemam se kome ispovjediti? Mnogo je takvih pitanja, a upute su poopćene:
„Neka vjernici ovu obvezu zamjene molitvom, postom, dobrim djelima, čitanjem Božje riječi, molitvenim sudjelovanjem u prijenosu euharistijskoga i drugih slavlja, prenošenih putem radija, televizije i drugih elektroničkih sredstava. Neka se tijekom prijenosa euharistijskog slavlja posebno združe primanjem duhovne pričesti.“
Ove upute svakako su dobre, no u njihovoj općenitosti leži i njihova nejasnost – primjerice, što bi uopće trebali moliti? Postoji li nešto što je liturgija, a što vjernici mogu raditi sami ili unutar okvira svoje obitelji? Odgovor je – ima!
Toplo preporučujemo čitateljima da pročitaju cijeli članak jer im može pomoći u dobivanju odgovora na teška pitanja koja muče mnoge vjernike ovih dana, poput:
- Liturgija časova – anđeoska pjesma- Kako to da je liturgija časova tako važna, tako osnovna molitva cijele Crkve, a rijetko je tko uopće čuo za nju.
- Što s duhovnom pričesti?
- Što s ispovjedi?
- Što s babilonskim sužanjstvom?
Ovo je prilika za pravu korizmu, siromaštvo i odricanje. Sada kad smo razjedinjeni, imamo se priliku duhovno ujediniti u osnovnoj liturgijskoj molitvi – časoslovu. Tamo gdje je dosad bilo sigurno mjesto – ona lijepa ispovjedaonica gdje nas službenik Boga sluša preko rešetke – sada je samo pustinja. Međutim, ova pustinja nije duhovno jalova pustinja, ona je pustinja koja nas može očistiti i dati nam veću vjeru, nadu i ljubav. Vjeru da je Bog s nama u svakoj prilici i da će biti s nama čak i ako sve crkve ovoga svijeta propadnu, nadu da Bog čuje naše vapaje i ljubav prema skrivenim znakovima Božje prisutnosti u našim izolacijama i sada povučenim molitvenim životima.
Za kraj, nema bolje nego vas ostaviti s Božjom riječi: „spomeni se svoje riječi sluzi svojem kojom si mi dao nadu. U nevolji sva mi je utjeha što mi život čuva riječ tvoja… …Noću se spominjem, Gospodine, imena tvojega i tvoj čuvam Zakon. Evo što je želja moja: čuvati tvoje odredbe.“ (Ps 119, 49-50.55-56)
