Draga braćo i sestre, u prvom čitanju imamo situaciju da dvojica iz naroda, bivaju zahvaćena Duhom te prorokuju iako nisu bili na planiranom mjestu. Slično se događa i u evanđelju, neki, koji nisu u uskom krugu onih koji idu za Isusom također djeluju jakim Duhom. Ključno i kod onih iz Starog zavjeta i kod ovih iz evanđelja jest to da oni djela koja čine, čine u imenu Gospodina Boga. Dakle oni nisu naučavali nešto suprotno od Božjeg nauka i stoga im ni Mojsije, ni Isus nisu branili da daju svoje svjedočanstvo. Mojsije kaže: O kad bi bar sav Izrael, to jest sav narod, činio tako. Isus kaže: Tko nije protiv nas za nas je. Iz toga možemo zaključiti da postoje različini načini na koje u svijetu oko nas možemo svjedočiti našu vjeru i navjestiti onima koje susrećemo istinu o Kristu. No uvijek ključna stvar, uvijek temelj mora biti da je ono što naviještamo u skladu s naukom Kristovim, u skladu s naukom Crkve. Papa Ivana Pavao II jednom prigodom, kad je govorio o različitim načinima svjedočenja i o različitim zajednicama u Crkvi, jasno je postavio dva kriterija po kojima možemo raspoznati radi li se zaista o zajednicama ili prorocima koje Krist želi. Prvi kriterij jest želja za svetošću članova zajednice ili pojednica ako djeluje samostalno – dakle da u životu onoga koji nam svjedoči ili kako kaže prvo čitanje prorokuje u ime Božje možemo prepoznati njegovu želju za svetačkim načinom života. Drugi kriterij jest da u onima koji nam nešto navješćuju možemo prepoznati da žele biti vjerni nauku Crkve, da je ono što govore u skladu s onim što nam naviješta učiteljstvo Crkve i da su voljni prihvatiti upute crkvenog autoriteta koji ih ispravlja ili savjetuje. To su kriteriji koji nam govore da je ono što nam netko naviješta dobro i valjanao. Dakle, nikad pojedinac sam sebi ne smije biti kriterij. Iako je on možda jedini koji nam naviješta, iza njega mora stajati autoritet Crkve a to je jamac da je on u zajedništvu, u zajedništvu s cijelom zajednicom Crkve, da ne djeluje po svom nego po onom što mu je predano još od apostolskih vremena a što je Crkva sačuvala do današnjeg dana.
Draga braćo i sestre, drugi dio evanđelja i poslanica sv. Jakova savršeno se nadopunjuju. Možda nam je njihova poruka zazvučala strašno, možda su nam prošli trnci tijelom kad smo slušali ono na što nas Isus poziva. On kaže: “Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. (…) I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga.” A to će reći – ako te jedan grijeh odvodi od Boga žrtvuj se i udalji se od njega, ostavi ljubavnika, ljubavnicu, istospolnog partnera, vrati se ostavljenoj ženi ili mužu, budi vjeran. Nadalje ono što treba odstraniti svakako je i alkoholizam, kockanje, nasilništvo, ogovaranje, zavist. Vrlo često su nam i ruka i noga i oči sve u želji za novcem, u želji za imati više od drugih i koliko god imali nismo zadovoljni. Na takve noge i ruke i oči nas Isus poziva da ih odstranimo. Što vrijedi da cijeli svijet steknemo ako dušu izgubimo? Ili kako kaže sveti Jakovu u poslanici: “Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša!” – to je korist od bogatstva ako se s njim ne upravlja mudro i razborito po Božjemu. Nije grijeh imati, grijeh je ono što imamo sebično čuvati za sebe i ne vidjeti potrebu bližnjega. Ponavljam nije grijeh imati, grijeh je od onoga što imamo napraviti boga, napraviti idola a zanemariti Kristov zakon. A ako u skladu s Kristovim zakonom imaš, i u skladu s tim zakonom upravljaš s onim što imaš nemaš se čega plašiti.
Draga braćo i sestre, odlučio sam od danas, jer mi se čini i korisnim i potrebnim, svake nedjelje pri kraju propovijedi kratko protumačiti i jedan dio svete Mise kako bismo svi zajedno bolje pronikli to veliko otajstvo. Započet ćemo danas otpočetka – od ulaska u crkvu. Na ulasku u crkvu znamenujemo se znakom križa. Križanjem otklanjamo od sebe napasti. Stoga je važno na ulasku u crkvu taj križ činiti pravilno, polagano, promišljeno. Križ čine dvije grede jedna postavljena okomito koja podsjeća da je nebo povezano sa zemljom, a druga je vodoravna i govori da je Krist sve ljude učinio braćom i sestrama. Znamenujući se kod ulaska u crkvu prisjećamo se svoga krštenja i obećanja koje smo ili sami ili naši roditelji dali umjesto nas – da ćemo živjeti u skladu s naukom Crkve – vjerujući u Trojedinog Boga i odričući se Sotone. I sveta Misa započinje znakom križa. Dakle i sveta Misa započinje tim znakom koji je kratka ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. Činimo taj znak pažljivo i pobožno, puna srca i radosna duha. Taj je znak svjedočanstvo naše vjere, to je znak u kojemu pobjeđujemo i znak od kojega bježi zlo. Svećenik u svetoj Misi znakom križa posvećuje darove da postanu Tijelo i Krv Kristova, a na koncu otpušta narod u tome istom znaku – dajući im poslanje kao Isus apostolima prije uzašašća – učinite mojim učenicima sve narode u znaku Presvetoga Trojstva.
Draga braćo i sestre, Sveto pismo potvrđuje kako u vječnosti postoje dvije mogućnosti za dušu – ili raj ili pakao. Ulaznicu kupujemo dok hodimo zemljom. Neka nas Kristov Križ podsjeća na to da je samo u Kristu Istina i daruje nam snagu da sve ono što nas od Krista udaljuje možemo odstraniti iz naših života. Neka nam u tome pomogne zagovor Blažene Dejvice Marije. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
