Apokrifni citat na putničkom brodu Titanik je glasio: „Sam Bog ne može potopiti ovaj brod“. Ima jedna vrlo slično izjava, ali bez ovakve blasfemije. Isus Krist jamči da vrata paklena neće nadvladati Katoličku Crkvu (usp. Mt 16,19). Sam đavao ne može uništiti Crkvu. Imamo li onda razlog očajavati?
Engleski književnik Chesterton piše sljedeće: „Nada znači nadati se kada su stvari beznadne, inače ona uopće nije krepost.“ Ivan Krstitelj je bio od Heroda osuđen na smrtnu kaznu, bez nade da će mu spasiti život. Mnogi katolici imaju sličnu tjeskobu. Stvari su beznadne. Ima li razloga za očaj?
Naravno, svjesni smo da je budućnost mračna! Knjiga Otkrivenja to dokazuje. Zloćudan biljeg pogađa sljedbenike Zvijeri. Vode se pretvaraju u krv i sve u njoj umire. Sunce prži zemlju. Tamo je potpuni mrak i velika bol. Kraljevi se pripremaju za posljednju bitku u Armagedonu između sila dobra i zla. Neizbježno beznađe, o čemu nam i klimatske promjene govore.
Tko je odgovoran? Krivimo pale anđele, naše prve roditelje, istočni grijeh i naše naslijeđene ružne osobine. Kain ubija Abela. Takva zloća izaziva Boga da uništi svijet Velikim potopom. Jakovljevi sinovi pristaju i napuštaju svog brata Josipa i bježe u Egipat. Pobunjeni Izraelci gube svoj status Izabranog naroda.
Preljub i ubojstvo od strane kralja Davida gotovo su uništili njegovu mesijansku dinastiju. Salomonovo otpadništvo dijeli kraljevstvo. Izraelci zatim trpe babilonsko progonstvo. Bog podiže nekoliko snažnih proročkih glasova da obrani svoje zapovijedi, ali oni uglavnom ne uspijevaju. Vlada beznađe.
Ipak, providnost trijumfira. Abraham postaje otac naroda. Pravedni Noa i njegovi bližnji preživljavaju. Mojsije potiče Izraelce na odlazak iz Egipta, a Izabrani narod sigurno stiže u Obećanu zemlju. Nakon Natanove hrabre optužbe, kralj David i njegova kuća pripremaju se dočekati Mesiju. Proroci vjerno propovijedaju kako bi slomili grješni duh Izraela. Bog obnavlja Izrael nakon izgnanstva. Sinagoge – poput katoličkih crkava – množe se 50-ih za subotnje bogoslužje. Čak je i pokvareni vazalni kralj, Herod, uspio sagraditi veličanstveni Hram za židovsko bogoslužje.
Marija i njezini roditelji, Joakim i Ann, uspijevaju u selu Nazaretu s vjernošću i krepošću unatoč protivljenjima. Mnogi Židovi čvrsto se drže mesijanske vjere i slijede Ivana Krstitelja. Ivan priprema svoje sljedbenike i hrabro odbacuje zle farizeje: „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe?“ (Mt 3,7). Židovska vjera pripremila je jasle za novorođenog Mesiju.
Ipak, zlo nikad ne spava. Herod Veliki ubija nevinu dječicu, a njegov sin ubija Ivana Krstitelja. Intelektualci neprijateljski nastrojeni prema Isusu pojavili su se među elitama — farizeji, saduceji i veliki svećenički glavari — koji su zahtijevali Isusovo razapinjanje. Visoki čelnici u Crkvi brinu više o klimatskim promjenama i LGBTIQ+ pravima nego o Božjim zapovijedima.
Ipak, situacija je bezizlazna. Bez vrline nade, beznađe našeg stanja je očaj. Očaj vrijeđa Božja moćna djela i obećanja, a malodušnost zaokupljena sobom istiskuje Boga i postaje oblik vlastitog štovanja. Očaj je užasna povreda Prve zapovijedi. (Ali iskustvo pokazuje da će se očajni mladi pogani koji nikada nisu upoznali Isusa vjerojatnije obratiti od onih koji su postali mlaki u vjeri.)
S Ivanom Krstitelja se naša nada sastoji od slušanja Isusa: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11,3). Isus ispunjava Izaijino proroštvo i sve što je u Pismo rečeno o njemu u odgovoru Ivanu Krstitelju: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje“ (Mt 11,4-5). Ohrabren nadom usred beznađa, Ivanov nasilni kraj postaje njegova kruna slave. Kompromis nije opcija ako ste majka Makabejaca, Ivana Krstitelja ili ste pravovjerni katolik.
„Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utihni! Umukni!“ I smiri se vjetar i nasta velika utiha“ (Mk 4,37-40).
