Danas na prvi dan Došašća, podsjećamo čitatelje na poziv kardinala Roberta Saraha, tadašnjeg prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koji je na otvaranju zasjedanja o Sacra Liturgia u Engleskoj (5. srpnja 2016.) u svom govoru dotakao glavne teme koje čine reformu rimskog obreda. Vjerujemo da su čitatelji upoznati sa sudbinom kardinala Saraha u Rimskoj kuriji.
Ipak vrijedi podsjetiti barem na pokušaj ”reforme’ koji je kardinal želio uvesti, a koji se danas, samo šest godina kasnije, čine nevjerojatnim:
Ad Orientem započnite ovog Adventa
I tako, dragi očevi, molim vas da provodite ovu praksu (ad orientem) gdje god je to moguće, razborito i s potrebnom katehezom, ali svakako, i s povjerenjem župnika da je to nešto dobro za Crkvu, nešto dobro za naš narod. Vaša vlastita pastoralna prosudba će odrediti kako i kada je to moguće, ali možda bi početak prve nedjelje Adventa u ovoj godini, kada pristupamo ‘Gospodinu koji će doći” i “koji neće kasniti” (vidi: Introit, misa u srijedu u prvom tjednu došašća) mogao biti vrlo dobro vrijeme za to. Dragi očevi, trebali bismo ponovno poslušati tužaljku Božju naviještenu po proroku Jeremiji: “oni su se okrenuli natrag k meni” (2,27). Okrenimo se ponovno prema Gospodinu!
Veća upotreba latinskog jezika
Moramo pronaći pravu ravnotežu između narodnih jezika i uporabe latinskog jezika u liturgiji. Koncil nikada nije namjeravao da se rimski obred isključivo slavi na narodnom jeziku. Ali jest imao namjeru dopustiti njegovo veće korištenje, posebice za čitanja. Danas bi trebalo biti moguće, osobito s modernim sredstvima tiska, olakšati razumijevanje svima kada se koristi latinski, možda za slavljenje Euharistije, i naravno, bilo bi posebno prikladno na međunarodnim skupovima na kojima mnogi ljudi ne razumiju lokalni narodni jezik. I, naravno, kad se koristi narodni jezik, to mora biti vjeran prijevod izvornog latinskog, što mi je nedavno papa Franjo i osobno potvrdio.
Klečanje za vrijeme pričesti
Tako je važno i klečanje za vrijeme posvećenja (osim u slučaju bolesti). Na Zapadu je to čin tjelesnog klanjanja koji nas čini poniznima pred svojim Gospodinom i Bogom. Ona je samo po sebi čin molitve. Gdje su klečanje i klanjanje iščezli iz liturgije, oni moraju biti obnovljeni, posebno prilikom primanja našeg blaženog Gospodina u svetoj pričesti. Dragi očevi, tamo gdje je to moguće i s pastoralnom razboritošću o kojoj sam ranije govorio, poučite vaše ljude u ovom lijepom činu štovanja i ljubavi. Kleknimo ponovno u adoraciji i ljubavi pred našeg euharistijskog Gospodina!
Tišina u liturgiji
Moramo osigurati da klanjanje bude u središtu naših liturgijskih slavlja. Često ne dođemo od slavlja do klanjanja, ali ako to ne učinimo onda me brine da možda nismo uvijek sudjelovali u liturgiji u potpunosti, iznutra … Ako nikad ne šutim, ako mi liturgija ne daje nikakav prostor za tihu molitvu i kontemplaciju, kako mogu adorirati Krista, kako se mogu povezati s njim u mom srcu i duši? Šutnja je vrlo važna, i to ne samo prije i poslije liturgije.
Sveta liturgijska glazba
Prije nego što zaključim, dopustite mi da spomenem još neke male načine koji također mogu pridonijeti vjernijoj primjeni Sacrosanctum Concilium. Jedan od njih je da trebamo imati pjevanu liturgiju, moramo pjevati liturgijske tekstove, poštujući liturgijsku tradiciju Crkve i radovati se bogatstvu sakralne glazbe koja je naša, posebno onu glazbu koja je određena za rimski obred, gregorijanski koral. Potrebno je pjevati svetu liturgijsku glazbu, a ne samo religijsku glazbu, ili još gore, profane pjesme.
