Ovotjedne vijesti nas pozivaju da još jednom razmotrimo jednu od najsnažnijih izjava našeg Gospodina:
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. [Mt 10,32-34]
Tu je također povezana zgoda u kojoj je naš Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju Evanđelje s ovom opomenom: “Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.” (Mk 6,11; usp. Mt 10,14; Lk 9,5 i 10,11; Dj 13,51).
Pa ipak, danas ćemo mnogo češće čuti kršćane, uključujući pape, kako naglašavaju svoje napore u promicanju mira, a da nikada nisu izrazili tešku izreku ili čak poziv na “Obratite se i vjerujte Evanđelju”. Ovaj je pristup bio gotovo neodoljivo očit u ovotjednim vijestima:
– Papa traži molitve za svoje ‘hodočašće mira’ u Kazahstanu, gdje će nastojati promicati dobre odnose među raznim religijama: “Bit će to prilika,” rekao je papa Franjo, “susresti mnoge vjerske predstavnike i sudjelovati u dijalogu kao braća, nadahnuti zajedničkom željom za mirom.”
– Papin govor Papinskoj akademiji: ‘Znanost je oruđe za mir’ (kao da je to ikada istina bez obraćenja)
– Vatikan i Peking pregovaraju o obnovi tajnog sporazuma koji je, čineći Crkvu prihvatljivom i kontroliranom od pekinškog režima, ozbiljno kompromitirao njezin katolički identitet.
Uz Kristove riječi o miru koje sam već citirao, najmanje četiri puta nalazimo starozavjetne proroke koji izričito osuđuju lažni mir. Preko Jeremije, Bog kaže: jer od najmanjega do najvećeg svi gramze za plijenom, od prorokâ do svećenikâ svi su varalice. I olako liječe ranu naroda moga, vičući: ‘Mir! Mir!’ Ali mira nema. Nek’ se postide što gnusobu počiniše, no oni više ne znaju što je stid, ne umiju se više crvenjeti. [Jr 6,13-15]
Očito je poruku trebalo ponavljati, budući da ju je Izaija ponovio dva poglavlja kasnije. I svaki put je presuda bila ista: “ I zato će popadati s onima što padaju, srušit će se kad stanem kažnjavati – govori Jahve” (Jr 6,15; 8,12).
Prorok Ezekiel iznosi istu pritužbu o lažnim prorocima koji su stalno uvjeravali Izrael da je sve u redu:
Evo, ruka moja bit će protiv proroka koji vide isprazno i laž proriču … Jer narod moj obmanjuju govoreći ‘Mir’ kad mira nema. I dok jedni hoće da se zid utvrdi, oni hoće da se samo ožbuka. Reci onima koji hoće da se samo ožbuka: ‘Past će!’… Udarit će silan pljusak, oborit ću na nj grad kao kamenje, bjesnjet će olujni vihori … Nema izraelskih proroka koji Jeruzalemu proricahu i koji mu mir vidješe kad mira ne bijaše.’ Tako govori Jahve Gospod. [Ezek 13:9-16]
Još jednom, ova mekoća i ovo odbijanje naviještanja tvrdih izreka Evanđelja je ono što znači biti nevjeran, kukavica i vezan za današnju kulturu. To može vrijediti kako za pape, svećenstvo i redovništvo, tako i za laike, dakle za sve katolike koji, nauštrb “tvrdih izreka”, neproporcionalno ističu ljudske vektore mira i prilagodbe u ovome svijetu. Prečesto možemo steći ustaljenu naviku da idemo s tokom, da naglašavamo nekoliko dobrih ideja koje će naša publika odobriti i pljeskati, ili možemo jednostavno napustiti vlastitu predanost svim onim izrekama koje današnje doba teško doživljava, svaku od njih nespremni da se dosljedno i ozbiljno suprotstavimo prevladavajućim lažima našeg vremena.
Smijemo li uopće ispitati svoju savjest u ovom pitanju beskrajne potrage za mirom onako kako svijet razumije mir? Jer kao što je Šimun rekao kad je blagoslovio Josipa, Mariju i Isusa: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima … i za znak osporavan” (Lk 2,34).
Godinama kasnije, kada je sveti Pavao bio uhićen u Rimu, Židovi koji su se okupili da čuju što slavni kršćanski propovjednik ima reći za sebe posvjedočili su o toj istoj stvarnosti: “Nego htjeli bismo od tebe čuti što misliš jer o toj sljedbi znamo samo da joj se posvuda proturječi.” (Dj 28,22). I sveti Luka govori istinu o tom susretu. Nakon što su saslušali Pavla, nisu došli do ugodnog međusobnog dogovora, radosnog rukovanja, pa čak ni lažnog tapšanje po leđima. Umjesto toga, “I jedni bijahu uvjereni onim što se govorilo, drugi pak nisu vjerovali.” (28:24).
Čini se da mnogi biskupi, svećenici, redovnici i katolici laici danas nikad ne pronalaze pravo vrijeme da potvrde istine koje naša kultura smatra “teškim izrekama”. Naravno, da jesu, neki bi vjerovali, a neki ne, baš kao i kod svetog Pavla. Tako to ide. Ali iako je već bio u to vrijeme zatočen od strane Rimljana, koji uopće nisu imali koristi od kršćanstva, to nije spriječilo Pavla da nastavi i naviještati i živjeti Evanđelje.
