To je do nedavno, točnije do ovog tjedna, bio pravilan opis bazilike svetog Petra u običnom danu kao i katoličanstva s mnoštvom jezika i običaja svojih vjernih naroda…
Početkom ovog tjedna, Crkva u Rimu je poduzela još jedan bizaran, gotovo neobjašnjiv korak u doba kada si Zapad teško može priuštiti da mu središnja duhovna institucija bude još nesigurnija, odnosno klimavija.
Pozivam se, naravno, na čudnu odluku da se zabrani slavljenje sv. misa na bočnim oltarima u bazilici Svetog Petra, na raznim jezicima; te ograničenju da se u bazilici služi samo nekoliko središnjih misnih slavlja koja se nude samo na talijanskom i latinskom jeziku.
To se može činiti malom stvari, posebno tijekom lockdowna zbog COVIDa, kada ionako mali broj hodočasnika ulazi u baziliku Sv. Petra. Ali ovo nije uredba izdana kao odgovor na potencijalnu opasnost od virusa zbog misa na bočnim oltarima, niti sadrži bilo kakvo objašnjenje da je ovo samo privremena mjera koja će biti obustavljena kada uvjeti ponovno budu „sigurni“.
Ne, odražava još jedan primjer današnje Crkve – ili barem nekih visokih dužnosnika u Vatikanu – kojim se smanjuje širina i dubina koju bi katoličanstvo trebalo ponuditi svetom Božjem narodu.
Kao svjedoka pozivam uvijek predvidljivog John Henry Newmana koji je prije više od stoljeća i pol pisao o osjećajima u „velikoj katedrali“:
„…kao što sam već mjesecima govorio da nikada nisam znao što je bogoslužje kao objektivna činjenica, dok nisam ušao u Katoličku crkvu i sudjelovao u njezinim službama pobožnosti, tako sada to isto kažem s obzirom na njena katedralna okupljanja. Toliko sam se loše izrazio da sumnjam hoćete li me razumjeti, ali katolička katedrala je vrsta svijeta, u kojoj se svatko bavi svojim poslom, ali taj je posao vjerski; skupine štovatelja i pojedinca – klečeći, stojeći – neki u svetištima, neki pred oltarima – slušaju misu i komuniciraju, grupe štovatelja se presreću i prolaze jedni pored drugih – oltar za oltarom je osvijetljen za štovanje, poput zvijezda na nebeskom svodu – ili zvona koja daju obavijest o tome što se događa u dijelovima koje ne vidite, i cijelo to vrijeme kanonici u zboru izriču pohvale, a na kraju se tamjan uzdiže s glavnog oltara i sve to, svaki dan, u jednoj od najdivnijih zgrada na svijetu – u konačnici, sve to bez ikakve predstave i truda – biva ono na što su svi navikli – svi na svome poslu, a sve ostale prepuštajući svome Bogu“. (Pismo, 24. rujna 1846.)
Kardinal Burke je detaljno objasnio (ovdje) nepravilnosti u dokumentu kojim se proglašavaju nova pravila. To je odstupanje od starog katoličkog shvaćanja da pravila vrijede jer osiguravaju pravednost. Ako se pojave okolnosti u kojima pravila postaju nepravedna, onda se mijenjaju u druga pravila, tako da u Crkvi nemamo samo režim „izvršnih naredbi“. (Kao što svi znamo, ignoriranje pravila na različitim područjima dovelo je do anarhije i raširenog uvjerenja da pravila može jednostavno nadvladati nečija „istina“. Svjedočimo tako otvorenoj pobuni stotina svećenika njemačkog govornog područja koji su izjavili da će i dalje blagoslivljati „istospolne zajednice“ i da su ogorčeni Vatikanom koji u nedavnom dokumentu tvrdi da Crkva ne može blagosloviti „grijeh“.)
Drugi su komentatori istaknuli praktične – čak i pastoralne – katastrofe zbog novih propisa o misama u bazilici Svetog Petra, koji će se predstaviti budućim hodočasnicima. Jedno od nezaboravnih iskustva posjete Rimu je svojevrsna misa sa svećenikom koji govori vaš jezik (koliko vjernika može pratiti misu na talijanskom ili – nažalost – čak na latinskom, univerzalnom jeziku Crkve?). Možda ćete se naći u polusnu, umorni od putovanja ili će vam se vrtjeti u glavi kada ustanete iz kreveta u 5:30 radi mise u šest sati ujutro. Ali to je iskustvo koje nikada ne zaboravite, pogotovo ako je oltar koji vam je dodijeljen za slavljenje mise iznad groba pape poput Ivana XXIII. ili Ivana Pavla II.
Ali zakonske nepravilnosti i neugodnosti za hodočasnike, koliko god bitne bile, nisu ništa – barem prema trenutnoj procjeni spisatelja – s obzirom na gubitak katoličke osjetljivosti koju je Newman primijetio u gornjem odlomku, u vremenu kada je tek postao katolikom, a godinama ranije čak su ga odbila određena katolička vjerovanja i prakse s kojima se susretao putujući Italijom.
Međutim, katolički duh J. Newmana, mogao je vidjeti vlastite predrasude i engleske navike i odgovoriti da je „oltar za oltarom osvijetljen za štovanje, poput zvijezda na nebeskom svodu“ u katedrali. Postoji li netko sa sličnim katoličkim senzibilitetom u Vatikanu koji je u stanju učiniti nešto u vezi novih pravila? – zar nitko tko ne vidi „onu vrstu svijeta“ koji je Newman osjetio u milanskoj katedrali, svijetu koji seže do samih nebesa?
I nadalje, pod papom koji je težio decentralizaciji stvari u Crkvi koje ne treba posvuda ujednačavati, nema li nikoga tko bi reagirao na dokidanje onoga što je Newman vidio kao svojevrsnu sliku ljepote i različitosti unutar sveopće Crkve: „na kraju se tamjan uzdiže s glavnog oltara i sve to, svaki dan, u jednoj od najdivnijih građevina na svijetu – u konačnici, sve to bez ikakve predstave i truda – biva ono na što su svi navikli – svi na svome poslu, a sve ostale prepuštajući svome Bogu“.
To je do nedavno, točnije do ovog tjedna, također bio pravilan opis bazilike svetog Petra u običnom danu kao i katoličanstva s mnoštvom jezika i običaja svojih vjernih naroda.
Dr. Robert Royal je glavni urednik portala The Catholic Thing
