Ne morate biti genij poput Dickensa da biste cijenili posebnu toplinu i svjetlo Božića. Toplina Božića nam pomaže, budući da malo tko od nas trenutno provodi vrijeme na otvorenom proživljavajući ove dane hladnoće i mraka. A drugi su Isusa– koji je, prema pouzdanim biblijskim izvještajima, naizmjence bio i suosjećajan i strog– učinili toplim i nejasnim zaštitnim pokrivačem tijekom cijele godine. Stoga je potrebno malo truda da se vidi posebna važnost rođenja Kristova koju slavimo ovih dana, što je ujedno i utjeha i izazov.
Na neki način to nije ništa novo. Pa i sam papa Benedikt XVI. je to ispravno ustvrdio u svojoj knjizi „Isusu iz Nazareta: Djetinjstvo Isusovo“ navodeći sljedeće: „Čini se da uobičajenost Isusa, provincijskog stolara, ne skriva bilo kakvu misteriju. Njegovo ga podrijetlo obilježava kao i svakog drugog”. Generacije bibličara su se trudile, uglavnom polazeći od materijalističkih ili sekularističkih pretpostavki, pokazati kako je ovo zapravo cjelina kršćanske priče. Rođen je kao i svi ostali; njegov se život odvijao poput njegovih susjeda; da, rekao je neke izvanredne stvari– ali možemo pronaći određene paralele u ranijem judaizmu, pa čak i drugim religijama; čuda su nevjerojatna i moraju se objasniti kao ljudski fenomeni (primjerice umnažanja kruhova i riba) ili kao simbolične priče (prije svega Euharistija).
Međutim, nasuprot tome imamo dva tisućljeća u kojima su brojni svjedoci na različite načine svjedočili Krista, kako u individualnim životima i tako i u svijetu. Toma Akvinski, koji nije bio lakovjerni mislilac, podsjeća da je sam Isus poticao ljude, ako nisu mogli vjerovati u Njega, da onda vjeruju u Njega zbog „čuda kojima je potvrdio nauk, koji su nastavili slijediti apostoli i drugi sveci”. Toma je dodao zbog svojih suvremenika – i nas samih sljedeće:
„A ako netko kaže da nitko nije vidio kako se ta čuda čine, ja odgovaram kako je poznata činjenica, zapisana u poganskim povijestima, da je cijeli svijet štovao idole i progonio kršćansku vjeru; ali sada, gle čuda, svi (mudri, plemeniti, bogati, moćni, veliki) su se obratili zbog riječi nekoliko jednostavnih siromaha koji su propovijedali Krista. Je li ovo bilo čudo ili nije?“ (Komentar na Apostolsko vjerovanje).
Ovo uistinu nevjerojatno osvajanje moćnog Rimskog Carstva (i u nekoliko ključnih aspekata ostatka svijeta) bilo je toliko uspješno da više ne cijenimo važnost i veličinu ove revolucija! Primjerice, moderna društva više ne vjeruju, barem u teoriji, da su neki ljudi elita koji mogu zahtijevati slobodu i poštovanje dok su drugi „robovi po prirodi”. Za briljantan sekularni prikaz kako se dogodila ta golema revolucija u moralu i ponašanju, iako malo ljudi danas shvaća njezin dug prema kršćanstvu, pročitajte knjigu Toma Hollanda Dominiona „How the Christian Revolution Remade the World“ (hrv. Kako je kršćanska revolucija preoblikovala svijet?).
Dakle, ovih dana, utješimo se rođenjem ovog Princa mira koji, unatoč svim kontroverzama i sukobima, nastavlja pružati ono što svijet ne može dati, a ipak slijepo i očajnički traži.
No, prisjetimo se i, nakon predaha u ovom božićnom razdoblju, da sada živimo u svijetu koji sve više nalikuje pretkršćanskom, čak i protukršćanskom svijetu. Abortus, eutanazija, pornografija, nepoštivanje braka i obitelji, bezobrazluk elita koje vjeruju u svoje pravo da nad nama mogu vladati– upravo svi ti pretkršćanski fenomeni ukazuju na povratak borbe za prevlast.
U međuvremenu, priznanje svih nas kao Božjih sinova i kćeri smanjuje se, kako se smanjuje vidljivost kršćanstva. Promjena je, naravno, prikrivena jezikom slobode i ljudskog dostojanstva, jer još uvijek postoji veliki kršćanski utjecaj u društvu. Ali prepuštanje utjecaju neopoganskih religija u društvu, s ciljem da protjera pravu vjeru je nešto čemu se treba suprotstaviti. Snažno.
Upravo se uz pomoć princa mira moramo tješiti kroz ovo razdoblje i obnavljati snagu pomoću njegove milosti. Ali postoje Kristove riječi koje bi mnogi među nama, nažalost čak i mnogi kršćani, htjeli zaboraviti: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač”.
Prema mome iskustvu, postoje dva glavna razloga zašto ljudi zaboravljaju tu izreku. Često je to zato što jednostavno ne vole sukobe. Vjeruju da „dijalog” može pobijediti zlo. Ne može. Zlo je duboko i zlokobno, zbog čega je Bog morao postati čovjekom i umrijeti na križu. Kao što je kardinal Newman rekao:
„Pokušajte lomiti kamenje škarama ili privežite brod svilenim koncem; pa se onda možete nadati da ćete se tako oštrim i delikatnim instrumentima, kao što su ljudsko znanje i ljudski razum, uspjeti boriti protiv tih divova, a to su strasti i ponos čovjeka“.
Drugi razlog zašto se ljudi ne žele sjećati Isusovog mača je taj što se bitka, osobito u ovakvim trenucima, čini beznadnom. Što učiniti kada je protukršćanski duh ušao u vladajuće strukture, ekonomiju, obrazovanje, kulturu– čak i u mnoge katoličke institucije? Čini se da je otpor uzaludan.
Ali prisjetimo se trenutka kada se Sovjetski Savez („carstvo zla”) iznenada raspao, u tome trenutku imao je veliku količinu nuklearnog oružja, ogromnu vojsku, KGB i nemilosrdnu mrežu represije i kontrole nad vlastitim narodom i razoran utjecaj širom svijeta. Samo nekoliko duša punih vjere i nade– osobito Ivan Pavao II. – vjerovali su da se takvo zlo može pobijediti. Inače, dokumenti koji potvrđuju raspad Sovjetskog Saveza dovršeni su 8. prosinca (na blagdan Bezgrešnog začeća), a potpisao ih je Mihail Gorbačov 25. prosinca 1991. godine – točno prije trideset godina.
Dakle, čak i dok ovih dana uživamo u društvu prijatelja i obitelji, te se odmaramo u spoznaji mira koji nadilazi svako razumijevanje, sjetimo se i da ćemo u nadolazećim danima isto tako morati uzeti u ruke Gospodnji mač i biti sigurni u tvrdnju njegove majke u Fatimi– što su događaji dokazali – da će „na kraju Bezgrješno Srce trijumfirati”.
