Mi ne možemo ispravno suosjećati dok je god blokiran jedan dio svijesti o nečemu u nama.
Ispravno suosjećanje u svemu imao je Gospodin:
… vidje i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira.
… vidje ga, sažali se ..
Primjer ispravnog suosjećanja Isus nam donosi u prispodobi o milosrdnom Samaritancu… To je govor o Božjem srcu koje nas ne zaobilazi i koje i nas same želi osposobiti u korištenju osjećaja na ispravan način.
On želi ozdraviti rane u svima nama…
Oni koji zaobilaze ranjenika su oni među nama koji ne žele postati svjesni na nekom području (zbog straha) pa zato traže uvijek neke nove izlike.
A ČOVJEK POTPUNOSTI – ISUS KRIST je dakle taj koji i nas same želi osposobiti za onu zadaću Samaritanca…
Ranjenom čovjeku može pomoći netko sa samaritanskim, tj. djelotvornim suosjećanjem.
ON se sagiba k čovjekovim ranama i čisti ih uljem i vinom.
Ako je Isus u nama samima dovršio taj proces mi ćemo – TEK ONDA – (u potpunosti) biti spremni za tu zadaću.
Bez rana očišćenih u ulju i vinu mi nećemo biti sposobni učiniti ništa više od onoga što su učinili onaj svećenik i levit (iako bismo ih lako osudili)… A što su učinili?
Ostavili su čovjeka tamo gdje su ga i zatekli, a pod izlikom obdržavanja obrednih propisa.
Svi mi imamo neke svoje „obrede“ u kojima tražimo i nalazimo neke uvjerljive izlike („ja to ne mogu, jer baš sada imam ovo i ono; ma da si me samo prije zvao i sl…“).
Koji su to tvoji „obredi“ zbog kojih zaobilaziš i odgađaš rješenje onoga što je tako bitno za zdravlje tvojih bližnjih, i tvoje vlastito?
„Velečasni, željeli bismo se vjenčati u Crkvi.“
A koliko dugo živite skupa?“, upita ih velečasni.
„Petnaest godina.“
„Zašto ste tako dugo čekali živeći u grijehu?“, nastavio je velečasni.
„Ma znate velečasni, sve mi to znamo, ali nismo imali novaca za organizirati vjenčanje.“
„Aha! A sada imate?“
„Ma ne, sada ne mislimo ni zvati svatove. Samo mi i kumovi, i to je to.“
„Pa to ste mogli i prije petnaest godina, zar ne?! I ne biste morali živjeti s tim teretom tolike godine.“
Ostali su bez riječi.
Ovo je jedan od primjera kad se zbog nekakvih prozirnih „obreda“ komotnosti zaobilazi liturgija Božja (koja je uvijek konkretna, za čovjeka) i u njoj izranjen čovjek koji žudi za čišćenjem rana i ozdravljenjem.
NAŠ BOG HODA LJUDSKIM STOPAMA…
… MILOSRDNI SAMARITANAC SE SAGIBA. To je još jedan pokazatelj kako je Bog došao zbog čovjeka, i kako je zbog čovjeka prošao onim istim putem kojim se kretao njegov životni put.
Naš Bog hoda ljudskim stopama da bi u njima izliječio naše promašaje.
Taj ranjenik je bio “neki čovjek“. Dakle, bez identiteta, bez imena…
… Za primanje pravog identiteta, koji mu je opljačkan, potrebno je iskusiti Božje milosrđe (potrebno je da nam se Bog svrati, smiluje nam se). Kad se to dogodi primamo puno više!
Bog nam daje i ono što nismo imali…, i vraća nam ono što nam je bilo oduzeto: ovdje izraženo u iznosu novca koji ostavlja u gostinjac (gostioničaru) kako bi se pobrinuo za njega dok se on opet ne vrati.
Tu je zapravo naznačen nastavak Božje brige za čovjeka kroz Crkvu (koja je gostinjac) i gostioničara (to su službenici Crkve), a potrebni iznos novca (to su sakramenti u kojima nam je Krist osigurao potrebne sve milosti dok se on ne vrati u slavi). Čovjek više neće biti prepušten sam sebi, niti će više biti izložen pljački i ranjavanju…
BOG U SVOJOJ CRKVI PREUZIMA BRIGU NAD ČOVJEKOM (dok se on ne vrati)…
Sa stranice dominikanci.hr
