S povjerenjem rođenim iz božanske vjere i istinskog crkvenog autoriteta, papa Lav XIII. uspio je 1899. godine dijagnosticirati jednu tipičnu zabludu modernog doba i jedini ispravan odgovor koji katolik može dati na takvo doba:
„Temeljno načelo ovih novih ideja [papa govori o amerikanizmu] jest da, kako bi lakše privukla one koji se razlikuju od nje, Crkva treba oblikovati svoj nauk u skladu s duhom vremena i popustiti po pitanju nekih svojih drevnih učenja i učiniti neke ustupke novim idejama. Mnogi misle da te ustupke treba činiti ne samo u pogledu načina življenja, nego čak i u pogledu doktrina koje pripadaju depozitu vjere. Time se želi tvrditi da bi bilo prikladno, kako bismo pridobili one koji se razlikuju od nas, izostaviti neke segmenta učenja koji su manje važni i ublažiti značenje koje im je Crkva oduvijek pridavala. Nije potrebno mnogo riječi, ljubljeni sine, da se dokaže lažnost ovih ideja ako se prisjetimo naravi čovjeka i podrijetla nauka koji Crkva predlaže… Neka nikome ne pada na pamet da iz bilo kojeg razloga potiskuje bilo koju prenesenu doktrinu. Takva bi politika radije težila odvajanju katolika od Crkve nego dovođenju onih koji se razlikuju. (Testem Benevolentiae)
Može li papa biti jasniji od ovoga? Ono što pripada nauku o vjeri i moralu koji je izrekla Crkva nepromjenjivo je, neprikosnoveno, uvijek relevantno i potrebno; to je Crkva dobila od Boga kao svoga autora, od Boga kao konačnog cilja, unutar čovjekove moći uz pomoć Božje milosti – i po njoj će svaki čovjek biti suđen.
Intelektualci modernog doba imaju svoje neugasive fantazije. Za njih je loše ostati isti; čuvati iste istine, prenositi istu vjeru, prakticirati iste rituale i pobožnosti, nazivanje istih stvari istim imenima – sve je to za njih znak stagnacije, zatvorenosti, povlačenja, imbecilnosti. Ono što je potrebno jest prihvaćanje hegelijanske dijalektike i suprotstavljanje svakoj tradicionalnoj tezi s njezinom modernom antitezom, kako bi se iznjedrila nova i poboljšana religija dana, „kršćansko izvana, moderno iznutra!”.
Dio posla Crkve, ne najglamuroznijeg, ali možda najnužnijeg, je dovesti ljude natrag svojim osjetilima i odgovornosti. Kardinal Ratzinger je to rekao sa svojom uobičajenom snagom: „Mitski sjaj vezan za koncepte kao što su promjena i revolucija mora se demitologizirati” [1].
Kada pomislim na klasične autore koji nas mogu podsjetiti na pravu narav kršćanstva, moj bi najdraži autor svakako bio sv. Vinko Lerinski (umro oko 445. godine), koji komentira Poslanicu Galaćanima (1,8): „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!“.
Nikada nije bilo dopušteno, nigdje nije dopušteno i nikada neće biti dopušteno objaviti katolicima nauk koji nije onaj koji su primili. Uvijek je bilo potrebno, svugdje je potrebno i uvijek će biti potrebno da oni koji objavljuju nauk drugačiji od onoga koji je jednom za svagda primljen, budu izopćeni. Ako je to tako, postoji li itko živ tako hrabar ili tako glup da prihvati doktrinu osim one koju je prihvatila Crkva? Glasan plač označava da glasno vapim, uvijek i posvuda kroz svoje spise, kao on, ovaj doktor pogana, ova truba među apostolima, ovaj navjestitelj zemlje, ovaj čovjek svjestan raja; on glasno plače da je onaj tko objavljuje novi nauk podvrgnut izopćenju. (Komentari, poglavlje 9)
