Sinoda o sinodalnosti – put na koji se papa Franjo upustio 2021. godine, projekt koji je iznjedrio stotine sastanaka i tisuće stranica teksta, projekt koji je prijetio da će trajati zauvijek – konačno je završio.
Ili još traje?
Sinoda je službeno zatvorena 26. listopada, nakon što je dan prije odobrila završnu izjavu. “Dovoljno je ono što smo odobrili u dokumentu”, izjavio je papa Franjo, objašnjavajući da neće uslijediti uobičajena objava apostolske pobudnice koja komentira vijećanja Sinode.
Ipak, čak i dok je Sinoda prolazila kroz duge pripreme koje su dovele do plenarnog sastanka, Papa je stvorio deset studijskih skupina za razmišljanje o određenim temama – čime je te teme skinuo s dnevnog reda listopadske skupštine. Istaknuta među tim rezerviranim temama bila je ona koja je dominirala ranim raspravama među sudionicima Sinode: pitanje mogu li se žene zarediti kao đakoni. Ostale potencijalno vruće teme poslane su studijskoj skupini na razmatranje: “Teološki kriteriji i sinodalne metodologije za zajedničko razlučivanje kontroverznih doktrinarnih, pastoralnih i etičkih pitanja”.
U tom smislu, rad Sinode je nepotpun. No, još važnije, rad će se nastaviti jer je papa Franjo od početka jasno dao do znanja da je stvarna svrha Sinode bila započeti proces, stvoriti novo razumijevanje onoga što znači biti Crkva, uvesti novi “sinodalni” pristup katoličanstvu. U tom smislu rad Sinode Sinodalnosti tek počinje.
Ali što je, zapravo, pokrenuto? Što je “sinodalna” Crkva? Što znači sinodalnost?
Očita nemogućnost organizatora sinode da na ta pitanja odgovore jednostavnim deklarativnim rečenicama uzburkala je pripremna zasjedanja i ostaje izvor frustracije čak i nakon odobrenja konačnog dokumenta.
U tom su dokumentu sudionici Sinode ipak pokušali definirati pojam na uvjerljiv način:
Sinodalnost je zajednički hod kršćana s Kristom i prema Božjem Kraljevstvu, u jedinstvu s cijelim čovječanstvom. [28]
I onda opet, samo nekoliko rečenica kasnije:
Jednostavno i sažeto rečeno, sinodalnost je put duhovne obnove i strukturalne reforme koja omogućuje Crkvi da bude participativna i misionarska kako bi mogla hodati sa svakim muškarcem i ženom, zračeći Kristovo svjetlo.
Ovdje su zazvonile dvije teme. Sinodalnost znači “hodanje zajedno” – kao što etimologija riječi sugerira. A sinodalnost zahtijeva i duhovnu obnovu i strukturnu reformu. Ali što to sve znači u praktičnom smislu, kako se primjenjuje na način na koji funkcioniramo kao Crkva?
Ako vas pozovem da “hodate zajedno” sa mnom, kakav je vaš trenutni odgovor? Vjerojatno želite znati: “Kamo idete?” Ako ja idem na istok, a vi želite ići na zapad, razgovor se brzo raspada.
Kao katolici, srećom, možemo se dogovoriti o odredištu. Svi želimo “hoditi zajedno” prema svetosti, ili prema bližem sjedinjenju s Gospodinom, ili prema evangelizaciji svijeta. Budući da su to doista različiti načini opisivanja istog cilja, čini se da postoje dobri izgledi za “sinodalni” pristup.
No, postoji još jedno ključno pitanje koje treba postaviti, zar ne? “Kako planirate doći tamo? Kojim putem ćemo krenuti?” I ovdje možemo imati drugačije planove. Slikovita ruta ili izravna ruta? Teško pješačenje preko planina ili ravniji ali duži put? Koliko brzo ćemo ići? Gdje ćemo stati za hranu i odmor?
Pa, naša je Crkva velika, i razni tipovi ljudi putuju s nama. Naša zajednička šetnja trebala bi omogućiti strogu tišinu Kartuzijanaca i bučnu aktivnost velikih sretnih obitelji. Tako ćemo, upučujući se ka istom cilju; hodati u različitim grupama, različitim tempom, pjevajući različite pjesme… Dakle, još jednom, što znači reći da hodamo zajedno?
Razočaravajuća završna izjava?
28.000 riječi sinodske završne izjave opisuje Crkvu koja sluša vjernike, koja gradi odnose, koja radi na preobrazbi svijeta. Ponekad se ta vizija obnovljene Crkve izgrađuje, ali slika nikada ne dolazi jasno u fokus. Što će se točno promijeniti, ili bi se trebalo promijeniti, ili se mora promijeniti, kako bi se postigao taj “sinodalni” rezultat?
Na to ključno pitanje konačni dokument ne nudi zadovoljavajuće odgovore. Možda je vrijedno napomenuti da kada je Sinoda završila, a konačni dokument je bio dostupan samo na talijanskom, nije bilo prosvjeda. Zapravo, prošlo je više od dva tjedna prije nego što su čak i “radni” prijevodi proizvedeni – na engleskom i njemačkom jeziku, a druge jezične skupine još uvijek čekaju – i gotovo nitko nije komentirao kašnjenje. Tri godine svjetskih priprema dovele su do odobrenja izjave koju nitko nije želio pročitati.
I razumljivo, zato što je završna izjava Sinode frustrirajući dokument, karakteriziran inzistiranjem da se svi ozbiljni problemi mogu riješiti “sinodalnim” pristupom. Pojam “sinoda”, u svim svojim različitim oblicima, pojavljuje se 269 puta u konačnom priopćenju: gotovo točno pet puta po stranici. (U usporedbi s Isusovim imenom pojavljuje se samo 31 puta, riječ “tradicija” 29, “katolička” 26 i “žrtva” ni jednom.)
Sjetite se da je izjava pozvala na “strukturnu reformu“. To je stvarni, neizgovoreni cilj projekt Sinode.
Kako je sinodalno zasjedanje završavalo, vjernici su još uvijek imali samo najmaglovitiju ideju o tome što “sinodalnost” znači ili podrazumijeva. Ali jedno je bilo sasvim jasno: u očima Sinode – u očima Vatikana – “sinodalnost” je bila vrlo dobra stvar. Tako bi se sada mogao pozvati na taj pojam, jer se godinama pozivalo na “duh II. vatikanskog koncila”, kako bi se opravdalo sve što su liberalni katolici željeli postići.
Očito su neki sudionici Sinode bili svjesni opasnosti koja se ovdje krije. Značajna manjina glasovala je protiv preporuke Sinode da bi nova studijska skupina trebala razmotriti “kako liturgijska slavlja učiniti izraženijim izrazom sinodalnosti”. Kardinal Mario Grech, glavni tajnik Biskupske sinode, objasnio je da je oporba ukorijenjena u strahu od “liturgijske revolucije” i uvjerio novinare da se o takvoj revoluciji ne raspravlja. Ali stariji i mudriji katolici znaju kako je “duh II. vatikanskog koncila” doveo do liturgijske revolucije daleko značajnije od vizije iznesene u stvarnim dokumentima Koncila. Ne postoji nikakvo jamstvo protiv iste vrste nepravde koja se pojavila nakon ove Sinode.
Završni dokument Sinode više puta naglašava potrebu za Crkvom koja “sluša”. Pripremni proces također je bio osmišljen kako bi se osiguralo da Sinoda čuje iz najšireg mogućeg spektra gledišta. Ipak, u drugom dijelu završne izjave, koja se usredotočuje na “crkveno razlučivanje”, sudionici Sinode potpuno propuštaju ono što je zasigurno najvažnija poruka koju su crkvene vođe trebale čuti: stvarnost da Crkva gubi tlo gdje god prelati provode previše vremena “slušajući” svjetovnu kulturu i da se novi obraćenici stječu tamo gdje biskupi hrabro naviještaju drevne istine vjere.
Ako predlažemo da “hodamo zajedno” kao “sinodalna” Crkva, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jest idemo li u pravom smjeru ili jednostavno hodamo u mjestu, ili još gore, idemo li krivim putem.
