Jučer smo objavili mišljenje kardinala Raymonda Burke, bivšeg čelnika Apostolske Signature koji se protivio reformi procedure proglašenja ništavosti braka po kojoj bi se ukinuo drugostupanjski sud.
Da podsjetimo, suočen s padom ćudoređa koji se širio glede braka za vrijeme prosvjetiteljstva papa Benedikt XIV. dekretom ‘Dei miseratione‘ od 3. studenog 1741. naredio je da se u svakoj dijecezi imenuje jedan ‘defensor vinculi‘, čija zadaća treba biti osporavati svaki zahtjev za poništenjem braka; a u slučaju da se dekret o poništenju udijeli, uložiti priziv na viši sud.
To načelo da je brak poništen tek onda kada dva suda dođu do iste presude, ušlo je u Zakonik kanonskog prava iz 1917. kao i u apostolsku konstituciju Ivana Pavla II., ‘Sacrae disciplinae leges’ od 25. siječnja 1983.
Danas objavljujemo drugu opasnost na koju upozorava ugledni profesor iz Rima Roberto de Mattei:
Još ozbiljnija opasnost leži u činjenici što će se radi ubrzavanja procesa ovlast prepustiti biskupu, kao jedinom sucu u postupku, koji onda sam donosi presudu. Biskup može obnašati dužnosti osobno ili ga prenijeti na odbor, koji se i ne mora nužno sastojati od odvjetnika obrazovanog u kanonskom pravu. Ova povjerenstva naravno slijede biskupove pastoralne upute, što je već slučaj u Italiji. U nekim biskupijama biskupi će zasigurno pokušati osigurati ozbiljnost procesa. Ali lako je zamisliti da će u mnogim drugim biskupijama, na primjer, u srednjoj Europi, poništenje braka postati čista formalnost. I tu leži najveća opasnost.
Još 1993. godine Oskar Saier, nadbiskup Freiburga, Karl Lehmann, biskup Mainza, i Walter Kasper, biskup Rottenburg-Stuttgarta, sastavili su dokument u korist onih koji su bili uvjereni, prema svojoj savjesti, u ništavost svoga braka, ali nisu postojali elementi po kojima bi se to moglo dokazati na sudu.
Kongregacija za nauk vjere odgovorila je pismom Annus Internationalis Familiae od 14. rujna 1994. godine u kojom je jasno dala do znanje da ovakav put nije moguć jer je brak javna stvarnost: “zanemariti ovaj važan aspekt značio bi uskratiti mu značaj sakramenta“(usp. br. 8). Ipak, u zadnje vrijeme, pastoralni ured nadbiskupije Freiburg, ponovno je uputio prijedlog prema kojem rastavljeni i ponovno vjenčani zbog “savjesti ništavnosti” (“subjektivnog uvjerenja savjesti“) spram prethodnog braka mogu primiti sakramente i preuzeti dužnosti u župnim vijećima.
Favor matrimonii bi bila zamijenjena s favor nullitatis, što je primarni pravni element ove reforme, dok bi nerazrješivost smanjena na oblik koji “u praksi nije idealan“. Teoretska afirmacija nerazrješivosti braka je u praksi popraćena tvrdnjom da vjernici imaju ‘pravo’ na proglašenje ženidba ništavom. Dovoljno je, u svojoj savjesti, smatrati vlastiti brak nevažećim, pa dobiti priznanje za njegovo poništenje od strane Crkve. Prema nekim teolozima, to je isti princip po kojem se brak smatra “mrtvim” ako je prema iskazu oba ili čak jednog supružnika “ljubav mrtva”.
Benedikt XVI. upozorio je 29. siječnja 2010. godine sud Sacra Rota Romana na opasnost poništenje braka putem ovakvog stava “prilagođavanja želja i očekivanja stranaka ili utjecaja društvenog okruženja“. Međutim, u većini biskupija u Srednjoj Europi procedura za poništenjem braka je svedena na čistu formalnost, baš kao i u SAD-u.
Kardinal Gerhard Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere je svom govoru u Regensburgu upozorio na opasnosti od raskola, te pozvao na budnost i da ne zaboravimo lekciju protestantske šizme koja je poharala Europu prije pet stoljeća.
Uoči Sinode o obitelji koja se održava u listopadu, ova reforma pape Franje mogla bi pripremiti put i za druge (ne)očekivane inovacije.
