Njemačka biskupska konferencija upustila se u proces ‘kontrole štete’, nakon što su mediji diljem svijeta objavili da je kardinal Marx možda prihvatio mogućnost, u nekim slučajevima, blagoslova za gay parove rekavši kako to mora biti odluka “župniku na terenu” i da se ne mogu primjenjivati opća pravila.
Nakon objave transkripta razgovora, glasnogovornik biskupske konferencije naglasio je da kardinal odbacuje ideju blagoslova istospolnih zajednica. Međutim, u intervjuu, kardinal jasno kaže da problem mora biti riješen od strane župnika na terenu i da se opća pravila ne mogu primijeniti.
Zar ovo ne podsjeća na frazu koju danas prečesto čujemo? – doktrina se ne mijenja, ali svećenici ‘na terenu’ trebaju biti u stanju donositi odluke od slučaja do slučaja.
Naravno, sam Kardinal Marx trenutno nije dostupan kako bi sam objasnio što je rekao i što zaista misli o tom pitanju.
Međutim, tvrdnja kardinala Marxa kako “nema općih pravila” je sama po sebi zapanjujuća. Prema neprekinutoj predaji Katoličke Crkve, Božji narod može sa sigurnošću ustvrditi da se neke stvari trebaju činiti, a druge ne – pa se tako mogu donositi i sigurne odluke o moralnim, sakramentalnim, kanonskim i teološkim pitanjima. Zabrana blagoslova homoseksualnih odnosa je zasigurno jedno od njih.
Komentirajući ovaj slučaj, nadbiskup Charles Chaput iz Philadelphije u SAD-u je izjavio kako bi “bilo kakav ‘obred blagoslova’ značio suradnju u moralno zabranjenom činu, bez obzira koliko su iskrene osobe koje traže blagoslov. Takav obred potkopava katoličko svjedočanstvo o prirodi braka i obitelji. To bi zbunilo i zavelo vjernike te bi ranjavalo jedinstvo naše Crkve, jer se takvo što ne smije zanemariti niti prešutjeti.“
Opće preziranje “pravila” nije dobar znak. Pravi početak Reformacije, po nekima, nije se dogodio kada je Luther prikucao svoje teze na vrata crkve, već prilikom jednog drugog događaja u Wittenbergu tri godine kasnije: spaljivanje knjiga kanonskoga zakona 10. prosinca 1520. godine. Bacajući knjige kanonskog prava u plamen, Luther je htio poručiti kako Crkvi uskraćuje pravo na zakonodavstvo i poučavanje, sve u korist supremacije pojedinačne savjesti.
“Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28, 19- 20a)
Ako trebamo “čuvati sve” ono što nas Crkva dosljedno poučava, znamo da zasigurno postoje pravila, što znači da ne možemo ‘u hodu’ mijenjati nauk Crkve. Da li ovo još uvijek vrijedi ili uz “nove paradigme” koje proizlaze iz Amoris Laetitia, kako je to kardinal Parolin objasnio, stvarno imamo temelje za uvođenje dramatičnih promjena?
