Na sinodalnom putu najveća prepreka Napretku je Istina i pravo poslanje Crkve. I to se više ni ne pokušava sakriti…
….Instrumentum laboris ili „instrument rada“ (IL) za nadolazeću 16. redovnu opću skupštinu Biskupske sinode navodi teme koje su se pojavile u različitim fazama sinodalnih konzultacija. Uključeni su: rat, klimatske promjene, “ekonomski sustav koji proizvodi izrabljivanje, nejednakost i kulturu odbacivanja”, kulturni kolonijalizam, vjerski progon, “agresivna sekularizacija”, seksualno zlostavljanje i “zloporaba moći, savjesti i novca”.
Zapanjujuće je da pobačaj, eutanazija, samoubojstvo uz pomoć liječnika, širenje ateizma, relativizma, subjektivizma, vjerske ravnodušnosti, rodne ideologije, redefiniranje braka u zakonima mnogih zapadnih država, prisilni programi za nametanje kontracepcije na globalnoj razini nisu navedeni!
Nisu ni krize vezane uz sakramentalnu praksu u današnjoj Crkvi: strmoglavi pad posjećenosti mise, praktički nestanak sakramentalne ispovijedi na mnogim mjestima, pad krštenja, krizmi i vjenčanja te ozbiljan pad broja svećeničkih ređenja u Crkvi zapadnog svijeta. Kako je moguće da se niti jedna od ovih tema nije pojavila tijekom pripreme za Sinodu u listopadu?
Nigdje se ne spominje najvažnije poslanje Crkve: spasenje duša. Nema ni spomena na ono što je najvažnije u životu Crkve, to jest propovijedanje Božjeg dara vječnog života, Kristov poziv na obraćenje.
IL također poziva na “napor da se obnovi jezik kojim se Crkva služi u svojoj liturgiji, propovijedanju, katehezi… [bez] omalovažavanja ili obezvrjeđivanja dubine otajstva koje Crkva naviješta ili bogatstva njezine tradicije, obnova jezika umjesto toga mora imati za cilj učiniti ta bogatstva dostupnima i privlačnima muškarcima i ženama našega vremena, a ne preprekom koja ih drži na distanci.”
Izraz “obnoviti jezik” ovdje je očito umirujući eufemizam za “promijeniti riječi, a time i značenje” spornih učenja. Ono što neke ljude drži “na distanci” od nauka Crkve nisu navodno nerazumljive riječi koje se koriste, nego dobro shvaćeno značenje tih riječi, čije značenje jednostavno ne prihvaćaju.
Ovo podsjeća na nastojanja da se ovo učenje ukloni iz Katekizma Katoličke Crkve [KKC]:
“Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su »homoseksualni čini u sebi neuredni«. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni” (#2357)
IL navodi da “završni dokumenti Kontinentalnih skupština često spominju one koji se ne osjećaju prihvaćenima u Crkvi, kao što su razvedeni i ponovno vjenčani, ljudi u poligamnim brakovima ili LGBTQ+ katolici.” Kao što smo vidjeli gore, IL se nadovezuje ovim pitanjem: “Kako možemo stvoriti prostore u kojima se oni koji se osjećaju povrijeđenima od strane Crkve i nepoželjni od strane zajednice osjećaju priznatima, primljenima, slobodnima postavljati pitanja, a ne osuđivanima? U svjetlu postsinodalne apostolske pobudnice Amoris Laetitia, koji su konkretni koraci potrebni za dobrodošlicu onima koji se osjećaju isključenima iz Crkve zbog svog statusa ili seksualnosti (primjerice, ponovno vjenčane razvedene osobe, osobe u poligamnim brakovima, LGBTQ+ osobe itd.)?”
Korištenje akronima LGBTQ+ je pogrešno; ostavlja pogrešan dojam da Crkva uči da je Bog stvorio različite kategorije ljudskih bića s namjerom da se uključe u spolne radnje koje nisu prokreativne, ili da budu zarobljena u pogrešnom tijelu, ili što god znači famozni +.
Trendovski koncept “stvaranja prostora” za ljude koji odbacuju različita učenja Crkve daje dojam da nisu “sigurni” kad god ih se podsjeti da je njihovo ponašanje nemoralno prema Božjem zakonu. Je li povrijeđenost istinom problem? Nije li takva bol trenutak pročišćavanja, milost od Boga, koji nas izaziva da se preispitamo prema zahtjevima njegova zakona, a ne prema vlastitim često pogrešnim izborima? Ljudi koji odbacuju nauk Crkve mogu tvrditi da ih drugi vjernici ne prihvaćaju. Ali nisu oni osobno odbačeni, već se njihovo nemoralno ponašanje s pravom stigmatizira.
Zašto bi Crkva trebala stvoriti “prostor” u kojem se poligamisti mogu osjećati “neosuđenima?” KKC ovo uči o poligamiji:
„mnogoženstvo je protivno moralnom zakonu. Ono se u temelju protivi ženidbenom zajedništvu: »izravno niječe Božji naum kakav nam je na početku objavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu žene i muža koji se u ženidbi jedno drugome daruju u posvemašnjoj ljubavi, koja je zbog toga jedinstvena i isključiva« (#2387)
O čemu se više ima raspravljati?
IL podržava nezadovoljstvo onih žena koje žele biti zaređene za đakonat: „Većina kontinentalnih skupština i sinteza nekoliko biskupskih konferencija pozivaju na razmatranje pitanja uključivanja žena u đakonat. Je li to moguće zamisliti i na koji način?” Crkva je već proučila ovaj prijedlog i odbacila ga kao nemoguć. IL također upućuje širi poziv na uključivanje žena u “upravljanje, donošenje odluka, misije i službe na svim razinama Crkve”. Zašto “nezaređen” nije stavljen ispred riječi službe?
Postoji poziv na raspravu o ukidanju obveznog celibata za svećenike u Latinskoj Crkvi: “Kao što neki kontinenti predlažu, može li se otvoriti razmišljanje o disciplini pristupa svećeništvu za oženjene muškarce, barem u nekim područjima?” Ova ustrajna agitacija za oženjene svećenike traži rezultat koji bi ozbiljno naštetio poslanju Crkve kao što su papa emeritus Benedict i kardinal Robert Sarah pokazali u svojoj knjizi Iz dubine naših srca.
IL ipak proglašuje ovo izvrsno upozorenje: “U svijetu su na djelu sile koje se protive poslanje Crkve, temeljene na filozofskim, ekonomskim i političkim ideologijama koje se temelje na pretpostavkama koje su neprijateljske vjeri.”
Nažalost, IL otkriva da su te sile također na djelu unutar Crkve.
I IL postavlja ovo važno pitanje: “Kako Crkva može ostati u dijalogu sa svijetom, a da ne postane svjetovna?”
Jasan odgovor glasi: ostati vjeran Kristu i njegovu nauku, osobito kada mu se protive oni koji žele promijeniti različita učenja Crkve u ime osjećaja dobrodošlice i prihvaćenja.
