Čini se da je jedan od glavnih problema s kojim se suočavaju razvedeni i ponovno civilno vjenčani, činjenica da vjernici danas automatski primaju svetu pričest na apsolutno svakoj misi- ta praksa je postala tako normalan
dio pokoncilskog katoličkog života pa ako netko ne primi svetu pričest osjeća se nenormalno – poput protestantskog gosta, a ne sudionika euharistijske zajednice – iako se nedjeljom i drugim blagdanima obveza vjernika ne sastoji u primanju svete pričesti, nego u prisustvovanju u proslavi Svete žrtve, ili kao što se nekad govorilo, u slušanju mise.
Vrijedi malo razmisliti o činjenici da tijekom većeg dijela Crkvene povijesti učestalo primanje svete pričesti nije bila normalna praksa. Za početak, sigurno je kako je automatsko primanje svete pričesti samo po sebi nepoželjno: to je trebao biti jedan od načina kojim će se pojačati osjećaj “sudjelovanja” u misnom slavlju, što je bio cilj pokoncilskih liturgičara: no ono što se stvarno dogodilo u praksi je veliki gubitak štovanja sakramenata (rast automatskog primanja pričesti je u isto vrijeme pratio pad odgovarajućeg broja sakramentalnih ispovijedi), a osobito se to odrazilo u štovanju oltarskog sakramenta.
Tridentski koncil nije propisao nikakvu posebnu učestalost primanja pričesti. Tada je utvrđeno da Svetu Pričest treba primiti najmanje jednom godišnje. Tek u dvadesetom stoljeću, s učenjem svetog Pija X., poticalo se vjernike na sve češće primanje svete pričesti, čak i svakodnevno. No, postojali su i uvjeti. Vjernici nisu smjeli primati svetu pričest iz navike. Prije svega morali su biti sigurni da su slobodni od teškog grijeha i imati nakanu da više neće griješiti. A vjernici su molili, prema riječima molitve za milost, kod stare mise:
“Perceptio Corporis tui, Domine Jesu Christe, quod ego indignus sumere præsumo, ne mihi proveniat u judicium et condemnationem: sed pro tua pietate Prosit mihi ad tutamentum mentis et corporis, et ad medelam percipiendam ” (Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanjeTvoga Tijela, koje se ja nedostojan usuđujem primiti, ne bude na sud i osudu, nego po Tvojoj dobroti neka mi bude duši i tijelu zaštita i lijek.),
riječi koje podsjećaju na one svetog Pavla: “Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.” (1. Kor 11, 28-29).
Zato u vrijeme Pia X. nitko nije ni razmišljao o nečemu takvom kao što je današnji opći poziv na primanje pričesti, pogotovo jer su pravila euharistijskog posta bila mnogo stroža nego što su danas. U mnogim slučajevima, dapače, pričest je i dijeljena samo tijekom prve jutarnje mise nedjeljom.
To nije sve. Također je došlo do općeg osiromašenja, čak i potiskivanja, popularnih oblika pobožnosti kojima je narod njegovao svoje štovanje prema liturgiji, osobito euharistijskog klanjanja i raširenog moljenja krunice. Došlo je do općeg liturgijskog osiromašenja crkvenog života. Prema tome, ako ponovno vjenčani ne mogu primati sakramente, što ima onda drugo i preostaje u Crkvi, a da mogu aktivno sudjelovati? Iz ovoga postaje jasnije zašto oni danas i postavljaju ovakva pitanja.
Zato je mons. Martin Grichting, generalni vikar biskupije Chur, u Švicarskoj, upravu kada kaže da bi upravo “nadolazeća sinoda, a posebno po pitanju razvedenih koji su ‘ponovno vjenčani’ u civilnoj ceremoniji, mogla biti prilika za novo razmišljanje o uvjetima koji čine sakramentalnu pričest plodonosnom i o učestalosti primanja tog sakramenta.” “Danas”, nastavlja on, “sakramentalna pričest se doživljava kao obvezni dio obreda mise, kao što je znamenovanje znakom križa blagoslovljenom vodom ili razmjena znaka mira“:
„Dakle, ono što je potrebno za one “ponovno vjenčane” u civilnom braku – ali ne samo njih – je promjena mentaliteta. Kada bi se uvjeti, navedeni pod papom Pio X. za približavanje sakramentalnoj pričest, još uvijek primjenjivali u pastoralnoj praksi, pitanja koje se tiču sakramentalne pričesti za one ‘vjenčane’ u civilnom braku bila bi smještena u jedan širi kontekst puno povoljniji za njih. Ovi vjernici više ne bi bili samo crne ovce koje se diskriminira, jer, naravno, ne postoji samo šesta zapovijed, nego i ostalih devet ….“
Obnova liturgijske kulture Crkve, bila je jedan od velikih radova u tijeku pontifikata pape Benedikta. Zasada, to nije jedan od prioriteta pape Franje: možda bi bilo dobro da povratak ovog prioriteta postane jedna od tema predstojeće sinode.
(izvor: CatholicHerald.co.uk)
