Motu proprijo Traditionis custodes pape Franje zbunio je (ili čak uzdrmao vjeru) mnogih katolika koji nalaze utočište u svetoj tradiciji koja je sačuvana u Tridentskoj misi. Možda su neke duše motivirane nostalgijom koju navodi papa Franjo. No, zasigurno nešto dublje od romantizma motivira mlade obitelji da podnose neugodnosti radi Tridentske mise.
Stoga, katolik koji je duboko privržen svetome i razočaran je Franjinom odlukom, može doći u iskušenje da usmjeri nadu prema novome papi iz posljednjeg sna svetog Ivana Bosca. Suočen s posljednjom velikom borbom Crkve „novi Papa, boreći se protiv neprijatelja na putu i svladavajući svaku prepreku, vodi Crkvu sve do dva temelja [Euharistije i Blažene Majke] i nalazi spokoj među njima…”. Papa koji odlučno potvrđuje pravovjerje i tradiciju je nešto za što se moramo moliti. U isto vrijeme, sam je Bosco dječake u svojoj školi podučavao poslušnosti papinstvu, a ne pojedincu koji je trenutačan, opominjući ih da nikada ne viču „Živio Pio IX!“, već samo „Živio papa!“.
Motu proprij Traditionis custodes ne predstavlja ogorčeno suđenje reakcionarima koji čekaju papu koji će donijeti dan osvete. Umjesto toga, trajan je (iako gotovo zaboravljen) izazov običnih katolika zalagati se za papinu vlast čak i kad na tog čovjeka gledaju kao na korumpiranog, ispolitiziranog ili jednostavno zavedenog.
Težina Motu proprija Traditionis custodes je u tome što prijeti da katolike koji vole latinsku misu odmakne od Crkve. Ako je raskol, kako ga definira sveti Toma, odbijanje da se „podčinimo suverenom papi i pričestimo s onim članovima Crkve koji priznaju njegovu nadmoć“ (ST II-II, q. 39, čl. 1, odnosno; sadašnji kanon 751 ponavlja ovu definiciju), osjećamo se izgubljeno kada se čini da su papine radnje u suprotnosti s trajnom tradicijom Crkve. Dobar katolik pokorava se papi, ali što ako papa ne postupa prema Božjoj volji?
Zacijelo, kako i papa Benedikt XVI. pojašnjava, čak i papinska vlast ima svoje granice:
„Papa nije apsolutni monarh čije su misli i želje zakon… Ne smije objavljivati vlastite ideje kao obveze, nego neprestano obvezivati sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, pred svakim pokušajem da se to prilagodi ili ublaži, i u svim oblicima oportunizma“.
No, Benediktovo pojašnjenje ne opovrgava papinsku moći – koju naglašava istoimenim uvodnim riječima u Motu propriju Summorum Pontificum („od vrhovnog pontifeksa“). Niti bi poricao ono što nam Pio XII. govori u svojoj enciklici Mediator Dei:
„Zato samo vrhovni svećenik ima pravo priznati i ustanoviti bilo koji običaj u bogoslužju, uvoditi i odobravati nove obrede, pa i mijenjati one koje bude smatrao potrebnima promjene… Ne mogu se, dakle, prepustiti samovolji pojedinaca, pa bili oni i članovi klera, tako svete i časne stvari koje se tiču vjerskoga života kršćanske zajednice, vršenja svećeništva Isusa Krista i Božje službe… Zbog istoga razloga nikome nije dopušteno da imalo svojevoljno određuje izvanjske čine na ovome području, koji su tako usko povezani s crkvenom stegom, redom, jedinstvom i skladom otajstvenoga Tijela, a nerijetko i s cjelovitošću katoličke vjere“.
Da ne bi došlo do zabune, Pio XII. izričito usmjerava svoje opomene koliko protiv noviteta, tako i protiv „pretjeranog i besmislenog antikvarijatizma“, pod kojim misli na one koji se vraćaju prošlim propisima liturgije i zakona „jer im se sviđa vratiti starim formulama“. Pio XII. osuđuje obje strane jer nemaju povjerenja u božansku providnost.
Priznavanje papinske vlasti (uključujući njezina ograničenja) i povjerenje u božansku providnost ne ukidaju dužnost katoličkog laika da govori za dobro Crkve (Kan. 212, stavak 3). No, ono što je potrebno kao odgovor na Motu proprij Traditionis custodes nije ni kvijetizam ni aktivizam – to jest, nepromišljeno odobravanje radi mira niti drskost djelovanja „dođi i uzmi“.
Situacija s kojom se suočavamo nije sasvim nova – iako je možda značajan dio onoga što je Bosco vidio kao dio „najozbiljnijih kušnji za Crkvu“. Pred nama je situacija svetog Tome Morea, što će reći situacija sa kojom se svi katolici suočavaju kada se čini da veličanstvo papinske nadmoći izgleda nedostojno u vremenu sadašnjeg predsjedatelja Petrove stolice. Hilaire Belloc podsjeća nas da More „nije imao entuzijazma za papinstvo“.
Umjesto toga, More je bio duhovan i inteligentan čovjek koji je uz pomoć rasuđivanja osudio ne samo „mnogostruke zloupotrebe u koje je kler njegovog vremena zapao, već i mnoge stvari koje uopće nisu zloupotrebe, već iskrene predanosti, ako su bile malo pretjerane“. Belloc se čak pita je li More oklijevao vjerovati u autoritet pape.
Ipak, ovaj oštri kritičar Rima umro je kao mučenik zbog papinstva – ne s osjećajem, već s uvjerenjem ozbiljnog katolika. Ne štedeći riječi, Belloc nas podsjeća da je More mogao imati lijep život pod Henrikom VIII. bez izazova koji je predstavljalo papinstvo koje su često nepotizmom držali pokvareni knezovi. „Misa je bila ista i sa svim sjajem; samostani su još uvijek bili posvuda, nije bilo prekida“.
Potrebno je čvrsto srce da se ostane vjeran papinstvu kada papa zaluta. Manje od polovice papinskih portreta koji krase Baziliku sv. Pavla izvan zidina uključuje oreole. A od onih kojima nedostaje svetosti, nije ih mali broj bio poznat kao negativci (samo pitajte Dantea). Sveti John Henry Newman možda je bio sasvim u pravu izražavajući svoju zabrinutost da će doktrina papinske nepogrešivosti biti izrazito pogrešno shvaćena. Ipak, shvatio je nužnost priznanja „tko je nepogrešiv, ja nisam … ali možemo dati sve od sebe“.
Većina vjernika morala je izdržati ovu borbu tijekom povijesti Crkve – a to je borba koja ne isključuje neslaganje s papom (da ne govorimo o lokalnim ordinarijima), kako što Newman ponovno potvrđuje. U najmanju ruku, imamo mnogo svetaca koji su, poput Morea i Newmana, kritizirali crkvene autoritete ne gubeći ljubav prema Crkvi i ne zanemarujući dužnost poslušnosti. Istodobno, čini se da je malo (ako ih ima) svetaca koji su postali svecima tako da su se prkosno držali autonomne sfere kanonskih nepravilnosti.
Motu proprij Traditionis custodes zapravo nas potiče kao izazov da zadržimo na umu ono što je sv. Josemaría Escrivá nazvao „nadnaravnim ciljem Crkve“, podvrgavajući se Petrovim nasljednicima čak i dok se opirao napadima na pravovjerno učenje i sveto bogoslužje. Ne treba se slagati s papom u stvarima koje nisu definirane u ‘nepogrešivosti’ njegovog papinstva – a takvih je pitanja u velikoj većini. No, katolik se mora pouzdati u providnost, čak i dok trpi progon unutar Crkve i podnosi pogrešne crkvene odluke. Papinstvo je božanski ustanovljena institucija, ali papa je čovjek i, kako nastavlja primjećivati sveti Josemaría u svojim promišljanjima o Crkvi: „kada govorimo o ljudima, govorimo o slobodi koja dopušta koegzistenciju veličine i podlosti, herojstva i neuspjeha“.
