Danas nudimo osvrt stručnjaka za kanonsko pravo, Edwarda Petersa s njegovog bloga In the Light of the Law, na izjave nadbiskupa Chicaga Blase Cupicha koje smo objavili jučer, a podigle su dosta prašine među vjernicima.
Nadbiskup Chicaga Blase Cupich nije heretik. Ali…
Iako mu se taj pridjev često dobacuje u zadnje vrijeme, nema dokaza da Cupich sumnja ili poriče neki nauk koji treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom (1983. CIC 751), pa ga tako po mom sudu, ne možemo smatrati heretikom.
Ali ako je Cupich stvarno isticao, i to nekoliko puta, da između ostalog, rastavljeni i ponovno vjenčani vjernici, ili katolici koji žive u “istospolnim zajednicama” mogu, odnosno kako bi im trebalo biti dopušteno “slijediti svoju savjest” čak i ako ih njihova savjest vodi do primanja pričesti, onda on pogrešno naučava Crkveni nauk o braku- koji glasi da je ženidba trajna zajednica muškarca i žene (1983. CIC 1055., 1056) – te ne podržava poštivanje svih crkvenih zakona (1983. CIC 392), među kojima su kanoni 915 i 916 posebno relevantni za primanje svete pričesti.
Kao što je bezbroj puta objašnjeno- Kanon 916 utječe na pojedince koji razmatraju mogućnost primanja svete pričesti te usmjerava one “svjesne teškog grijeha” da se suzdrže od primanja sakramenata. Pojedinci moraju formirati svoju savjest u skladu s crkvenim učenjem i – da, Cupich aludira na “Crkveno učenje” u isticanju temelja savjesti, ali ono što mu nije pošlo za rukom, bojim se, je ukazati na činjenicu, između ostalog, da se savjest koristi uglavnom za procjenu je li nečije konkretno djelo u danoj situaciji u suglasju s Crkvenim naukom – a ne kako bi se utvrdilo da li se netko uopće slaže ili prihvaća nauk Crkve.
Kanon 915, međutim, za razliku od Kanona 916, usmjerava svećenike da uskrate sakrament svete pričesti ne “grešnicima” per se (kao da svećenici mogu pročitati duše!), nego onima koji “tvrdokorno ustraju u očito teškom grijehu“. E sada, nema nikakve sumnje da, u katoličkoj tradiciji, ulazak u brak nakon razvoda ili u “istospolnu zajednicu” znači javno djelovanje koje izaziva svećenike na obveze iz Kanona 915. Dakle, kada Cupich (a on nije jedini koji govori na ovakav način) kaže: “Nije do svećenika koji dijeli euharistiju da donese odluku o osobnoj sposobnosti ili nedostatku sposobnosti”, on propušta bit: svećenik ne procjenjuje osobnu “sposobnost” kada uskraćuje nekome svetu pričest zbog ponašanja opisanog u kanonu 915, nego djeluje u skladu s dobom starom sakramentalnom disciplinom osmišljenom kako bi zaštitila i sakrament od rizika mogućeg svetogrđa i opću zajednicu od štete klasičnog skandala uzrokovanog zbog nečijeg javnog oprečnog ponašanja.
Naposljetku, prepoznavanje razlike između Kanona 916 (koji utječe na pojedinca) i Kanona 915 (koji utječe na svećenika) omogućuje nam da donesemo još jednu tvrdnju: oko svih ovih rasprava o prvenstvu savjesti čini se da smo gotovo zaboravili da i svećenici imaju savjest. Mnogi svećenici, Deo gratias, i drugi djelitelji Euharistije, prepoznaju važnost njihove sakramentalne službe, i znaju – kao što bi i svi katolici trebali znati – da se njihova dijela, također, provode pred Bogom koji sve vidi. Svećenici razumiju crkvenu doktrinu i disciplinu o braku, pričesti, savjesti i liturgijskoj službi, te žele djelovati u skladu s tim učenjima i zakonima, unatoč sve većem pritisku da se zanemare ova razmišljanja i unatoč nedostatku potpore koju bi trebali imati od svog crkvenog vodstva.
Njihova savjest, također, zaslužuje poštovanje.
