„(Laici) prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti položaja koji im je vlastit, imaju mogućnost, štoviše i dužnost, očitovati svoje mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve“ – Lumen Gentium, 37.
Tužan je dan u Katoličkoj crkvi kada djelomična Pedesetnica – ona u kojoj je samo dio Crkve, bojažljivo i pun treme sišao iz gornje sobe – označava promjenu nabolje. Ali, s obzirom na izbor između ove i prošlogodišnje liturgijske godine, pretpostavljam da bismo svi uzeli verziju koju smo upravo iskusili.
Ipak, teško se ne osvrnuti na prošlu godinu zbog maskiranih lica i polupraznih crkava, a ne osjećati se kao da gledamo krizu identiteta i marginalizacije Crkve na Zapadu i optužbe zbog našeg odabranog puta u pandemiji.
Možda je sada dobro vrijeme da nastavimo graditi svoj put prema naprijed kroz ovu beskrajnu sezonu svega osim uobičajenosti u Crkvi, kako bismo započeli neugodan zadatak provođenja obdukcije nad odgovorom Katoličke crkve na krizu COVIDa-19. (Imajte na umu da je ovo analiza američkog katoličkog odgovora na COVID-19, iako su se slični problemi događali – i još uvijek se događaju – u drugim zemljama.)
Ono što slijedi je elementarna kritika onoga što sam nazvao COVID katoličanstvom.
Moram napomenuti da sam, budući da su cjepiva protiv COVID-19 goruće pitanje, pokušao ovim člankom napraviti preliminarnu analizu post-mortem, dok bi raspravu o cjepivima prepustio drugima.
Nužno nasuprot ne nužnoga
„Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“ (Lk 10, 41-42).
Katastrofa katoličanstva zbog COVID-a započela je kobnog mjeseca ožujka 2020. činjenicom da je sudbina svake institucije počivala na odgovoru na jedno odlučujuće pitanje: „Jesmo li mi bitna ili nebitna usluga (služba)?“
Činjenica da je u konačnici svaki biskup, bilo silom ili po vlastitom izboru, povjerenu mu mjesnu Crkvu stavio na popis nepotrebnih usluga (služba), govori o gubljenju identiteta, prioriteta i odstranjivanju poslanja kao nečemu nepotrebnom.
Dok su se prodavaonice, ambulante za marihuanu i organizacije kao Planned Parenthood trudile prilagoditi svoju logistiku i nastavile nuditi i dalje svoje „ključne“ usluge, Rimokatolička crkva se proglasila nebitnom, obustavila javne mise i ostale sakramente, te zapravo napustila vjerno stado.
Tijekom lockdowna mogli smo dobiti kruh iz našega lokalnog supermarketa koji propadne u bilo kojem trenutku, ali Kruh života nam je bio uskraćen mjesecima.
Ovo je bio katastrofalan neuspjeh za katolički identitet. Mi smo Mistično Tijelo Kristovo, produžetak poslanja i prisutnosti Isusa Krista u svijetu. Mi nismo samo nužna usluga, mi smo temeljna usluga, „one jedne stvari koja je potrebna“. Ako Katolička crkva nije bitna, ništa nije bitno.
Dogodila se zapanjujuća inverzija prioriteta. Zdravlje, sigurnost i tjelesna dobrobit zasigurno su dobre stvari, ali nisu najviše dobro zbog kojih je Krist osnovao Crkvu. Naš je prvi prioritet duhovna dobrobit, pa stoga brigu za tjelesni život Crkva mora postaviti na mjesto na kojemu to na bilo koji način ne bi potkopalo naš primarni prioritet.
Napokon, ovo je bio monumentalni neuspjeh poslanja koje nam Krist povjerio. Crkva ne postoji da bi spasila ljude od smrti, već da bi ih dobro pripremila da je upoznaju i bude s njima u trenutku smrti. Djelo Crkve je spašavanje duša, a ne života. Taj misionarski mandat u osnovi je nespojiv sa skrivenošću u kancelarijama i rektoratima želeći svijetu dobro sa sigurne udaljenosti.
Katolička crkva trebala je otvoriti svoja vrata svijetu koji je iznenada progonjen mišlju o vlastitoj smrtnosti, pozivajući izgubljene ovce da se ponovno sretnu s Onim koji je pobijedio smrt.
Umjesto toga, ostaje nam gorka ironija, što se tiče našeg odgovora na COVID-19, da odabiremo da budemo od svijeta.
Lockdown
„Svijet bi mogao lakše postojati bez sunca nego bez svete misne žrtve“ (Sv. Padre Pio).
„Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno mole, koji su ispravno raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata“ (Zakonik kanonskog prava, kanon 843).
Dvije su ključne razlike između lockdowna zbog COVIDa-19 – sa pratećom obustavom misa i sakramenata od strane Crkve – i mnoštvom lockdowna u prošlosti.
Prvo, nikada nije bilo univerzalnog i obaveznog lockdowna poput ovog. Oni prije su samo bili lokalni. Simultani lockdown većeg dijela hemisfere doista je jedinstvena pojava u ljudskoj povijesti.
Druga je razlika u činjenici, da nitko nikada prije nije upotrijebio lockdown kao preventivnu mjeru. Oni su samo posljednji pokušaj usporavanja potpuno razvijene katastrofe koja je već u tijeku.
Primjena lockdowna kao preventivne mjere je poput korištenja Gatlingove strojnice za ubijanje komaraca, da bi nakon toga shvatili da ste, u svojoj revnosti da izbjegnete zarazu malarijom, mitraljirali sve svoje susjede i zapalili pola njihovih kuća.
Što se tiče Crkve, uvođenje univerzalnog, neodređenog izuzeća od nedjeljne obveze i uskraćivanje sakramenata vjernicima kao preventivne mjere, jednako je suspenziji treće zapovijedi, koja je izvan nadležnosti bilo koje ne- božanske osobe.
Isto tako treba napomenuti da je lockdown logično i kronološki slijedio preporuku da se sva javna okupljanja ograniče na deset ili manje osoba.
Katolicima je rečeno da ova preporuka znači da više nije moguće okupljati se na javnoj misi ili primati sakramente. Ovo je logička pogreška (non sequitur). Deset je samo proizvoljna brojka sračunata na to da ljudi budu pravilno distancirani.
Na primjer, biskupski ordinarijat u kojoj živim nalazi se u središtu gradskog područja jednog američkog grada, nedaleko od profesionalnog sportskog igrališta koje prima više od četrdeset tisuća ljudi. Bi li bilo koja razumna osoba sugerirala da jedanaest ljudi na tom stadionu predstavlja prijetnju javnom zdravlju?
Ograničenje broja ljudi na javnim skupova zahtijevalo je samo uvođenje određenih mjera za tih nekoliko sati u svetištu kako bi se utvrdilo koliki će biti dopušteni broj na misnim slavljima zbog COVID-a 19.
U konačnici, ove odluke predstavljaju kršenje kanona 213 i 843 iz Zakonika kanonskog prava, kojima se tvrdi da je primanje sakramenata uvijek pravo vjernika laika. Ovo potvrđuje jednako temeljnu dužnost svećenstva da nam pruža sakramente.
Nošenje maski
„Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu“ (2 Kor 3, 16-18).
„Lice je način na koji je jedna osoba predstavlja drugoj; to je samo izlaganje jednoga pred drugima, jednog prema drugom. Lice je stoga nositelj osobne prisutnosti, njegov djelotvorni simbol, sakrament“ (Msgr. Lorenzo Albacete, teolog i prijatelj svetog pape Ivana Pavla II.).
Najdublji problem s pokrivanjem lica nije ono što oni ne uspijevaju postići, već ono što se postižu dijaboličkom učinkovitošću, a to je zaklanjanje ljudske osobe i njezine prisutnosti.
Kao što navedeni gornji citat mons. Albacete tako dobro izražava, ljudsko lice je sakrament koji upućuje na osobu i čini je prisutnom osobom. Susresti se licem u lice znači biti prisutan drugome na najintimniji mogući način izvan bračnog zagrljaja; to je susret s drugim sakramentalno, kao što je Bog naumio. Maske za lice predstavljaju zaprječivanje osobne prisutnosti. Maske uskraćuju i (doslovno) narušavaju našu Bogom danu osobnost.
Sotona je krajnje nemoćan da povrijedi Boga, pa zato neumorno usmjerava svoju zlonamjernost na uništavanju Božje stvorene slike. Prošle smo godine to učinili za njega – kao što je Sotona dvije tisuće godina težio da isprazni Crkvu od vjernika i svijet od Crkve, a prošle godine smo to učinili za njega.
U kulturi koja je već odlučno usmjerena prema zamagljivanju i uklanjanju bogomdane istine o ljudskoj osobi, cijena za ljudsku zajednicu i budućnost će biti neprocjenjivi gubitak ljudskog lica i autentičnog ljudskog dodira.
Najgore od svega je činjenica da je Katolička crkva sudionik u tjeranju djece da nose maske. Ovaj spektakl prestravljenih odraslih osoba koje signaliziraju vrline prisiljavajući ovu našu najmanju braću na maske, zapravo osuđuju buduće generacije na nesumnjivu štetu.
Onima koji kažu da nošenje maski nije velika stvar, samo malo žrtvovanje, milosrđe, nedvosmisleno kažem da griješe – duboko, u osnovi, su u krivu.
Na kraju, ali ne najmanje važno, tu je sveta misna žrtva. Nijedna riječ, nijedna gesta, nijedan predmet na misi nije izgubljen ili bez značenja, a opet, zbog virusa, Crkva je slijepo uvela novo liturgijsko ruho, masku i novo liturgijsko djelovanje prekrivanjem lica prije podjele svete pričesti.
Iz idolopokloničke brige za zdravlje i sigurnost, svećenik, koji djeluje u persona Christi, je dužan zamaskirati Kristovo lice kako bi vjernicima dao Njegovo Tijelo i Krv, a mi, vjernici, moramo nositi maske da bismo sudjelovali u ovim svetim misterijama!
Ovo graniči s blasfemijom.
Milosrđe i poslušnost
Vjerujem da je crkveni narativ milosrđa tijekom pandemije – tvrdeći da nas je milosrđe natjeralo da usvojimo sekularne protokole COVID-19 – iskreno racionaliziranje našeg odabranog smjera. Bez sumnje je to nužna potpora za poticanje vjernika na poslušnost.
Milosrđe i poslušnost idu ruku pod ruku. Na poslušnost se može pozvati samo u slučaju pandemije, ako su navedene odluke djelo milosrđa. Milosrđe je, naposljetku, temeljno načelo katoličkog moralnog zakona, a mi hijerarhiji dugujemo poslušnost u pitanjima vjere i morala.
S druge strane, ako protokoli u borbi protiv COVIDa-19 koje je usvojila Crkva nisu djelo milosrđa, oni ostaju jednostavno ad-hoc odluke javnog zdravstva, koje određena skupina liječnika objavljuje kao savjet o tome kako se boriti sa pandemijom.
Po pitanju milosrđa, crvena zastava se digla prvog dana.
U obranu suspenzije javnih misa, biskupi i njihovo komunikacijsko osoblje počeli su govoriti vjernicima da je zatvaranje Crkve bio čin milosrđa kako bi svi bili zaštićeni od virusa. U osnovi, Crkva koja napušta ljude, kao i svi drugi, postavila je kao inovativno sredstvo milosrđe prema bližnjemu.
Uz svo dužno poštovanje, ovo je sofizam koji ne podnosi kritiku.
Ako je lockdown uistinu bila milosrdna stvar pred pandemijom, tada bi otvorenost nužno predstavljala neuspjeh milosrđa. Ipak, bitne (temeljne) usluge koje su ostale djelovati nisu bile osuđene zbog nedostatka milosrđa; pozdravili su ih zbog herojstva.
To doprinosi laži o narativnom milosrđu Crkve. Osim ako, naravno, Crkva nije temeljna usluga, već luksuz, poput salona za nokte ili kuglana. Što nas vraća na epsku pogrešku Crkve koja se stavila na nebitni popis. Pogreška ima gadnu naviku uzgoja.
Narativno milosrđe nije održivo, i pozivanje na poslušnost opada s njom.
Petar, koji je stajao pred Sanhedrinom, ili Pavao pred Rimljanima, izjavljujući sa svetom smjelošću: „Moramo se pokoravati Bogu, a ne ljudima“, su to savršeno dobro razumjeli i bili su spremni dati život, a ne predati misiju običnim ljudima, ili neprirodnim institucijama. Nažalost, čini se da njihovi nasljednici to vide drugačije.
Te pogreške lažnog milosrđa prikrivaju i podrivaju identitet, prioritete i misiju Crkve i učinkovitost našeg svjedočenja svijetu, sada i u budućnosti.
Zaključak
Tijekom pandemije, vodstvo Crkve je za čitav svijet zvučalo poput potresnog izrugivanja Blaženoj Majci na svadbenoj gozbi u Kani. Suočena s prijetnjom COVID-19, hijerarhija je stala pred vjernike, pokazala na Anthonyja Faucija (u našem slučaju Vilia Beroša) i rekla: „Učinite sve što vam kaže“.
Dopuštanje svijetu da vodi Crkvu kroz pandemiju, zapravo je potvrdilo ono što neprijatelji Crkve već stoljećima govore: da je Katolička crkva relikvija; besmisleni anakronizam iz srednjeg vijeka kojem nije mjesto, niti treba imati glasa, u našoj prosvijetljenoj kulturi. Kao i Ezav, prodali smo svoje prvorođenstvo za porciju hrane.
Moramo čvrsto odlučiti da te pogreške više nikada ne počinimo. Vrijeme je da se rastanemo od svjetske mudrosti, ukinemo ograničenja zbog COVID-a i potpuno otvorimo Crkvu za svijet.
Izgubili smo ovu bitku, ali Krist je pobijedio u ratu, a sada nas naš Gospodin poziva natrag na bojište. Odgovorimo vjerom i čvrstinom.
