Danas vam donosimo naš prijevod članka autora John Zrimaka, objavljenog u The Catholic Thing, koji oštro osuđuje socijalističku retoriku kardinala Oscar Maradiaga, kardinala izabranog od papa Franje da vodi Vijeće kardinala koje bi trebalo uvesti reforme u Crkvu. John Zrimak, vođen vjerojatno strahom od teologije oslobođenja, upozorava na opasnosti ove ideologije koja prijeti samoj Crkvi.
Vatikanski analitičari su pronašli puno toga u govoru koji je nedavno dao kardinal Oscar Rodriguez Maradiaga, jedan od osam kardinala, kojeg je papa odredio kao vođu reforme u Crkvi.
Govor je bio ambiciozan, nudeći opsežan pogled o ulozi Crkve u politici i vlada u ekonomiji. Kardinal je iznio oštre tvrdnje s tonom i sa sigurnošću kojih se ne bi postidjeli ni Karl Marxa ni Ayn Rand: “Uz novu evangelizaciju počinjemo opet od početka: da Crkva još jednom postane navjestitelj, sluga i Samaritanac.“
Da li kardinal stvarno misli da je Crkva ikada prestala biti sve ovo? Ako je, kada to? I s kojom se ovlašću govornik usuđuje tako implicitno napadati sve njegove prethodnike? Po iskustvu Crkve u Latinskoj Americi, gdje je veliki dio vjernika pobjegao u Pentakostalnu crkvu?
Na koje pape zapravo on misli kada optužuje:
Prečesto Crkva je odavala dojam prevelike sigurnosti a premalo sumnje, slobode, razmirica ili dijaloga. Ne bi trebali više ekskomunicirati svijet, pokušavajući riješiti svjetske probleme vraćajući se na autoritarizam, krutost i moralizam, umjesto da se uvijek ostaje pri Isusovoj poruci kao jedinom izvoru inspiracije .
Ovakve veliki i nepotkrijepljeni napadi na povijest jedne institucije sliče na revolucionarnu retoriku koja demonizira prošlost, čime dobiva moć da oblikuje budućnost.
Moć je ovdje ključna točka: Uz sav njegov govor o “poniznosti” i “služenju”, kardinal Crkvu zamišlja s velikom političkom i ekonomskom moći, uz pomoć laika i političara koji se mogu uklopiti. Po kojim to političkim i ekonomskim principima se on nada da će se uklopiti?
Kardinal Maradiaga jasno očituje svoje simpatije kada citira, kao autoritet za moralnost međunarodnog investiranja, švicarskog radikalca Jean Zieglera- dugogodišnjeg branitelja Fidela Castra, koji je prozvao Sjedinjene Američke Države “imperijalističkom diktaturom”:
Globalizacija razmjene usluga, kapitala i patenata dovela je u posljednjih deset godina do uspostave svjetske diktature financijskog kapitala . . . Gospodari financijskog kapitala lebde nad životom i smrću milijardi ljudskih bića. Kroz svoje investicijske strategije, njihove burzovne špekulacije, njihove saveze, oni odlučuju iz dana u dan tko ima pravo živjeti na ovoj planeti a tko je osuđen na smrt .
Ironično, Ziegler ovdje osuđuje strane investitore jer siromašnim ljudima prijete smrću dok je u drugim prigodama osuđivao SAD što zabranjuje svojim građanima poslovanje s Kubom .
S druge strane, kardinal Oscar Rodriguez Maradiaga tvrdi:
Globalizacija je desetke milijuna ljudi u osiromašenim zemljama kao što su Indija i Kina dovela do relativnog prosperiteta– iako razvoj stagnira ili se smanjuje u Europi i Sjevernoj Americi. Talentirani ljudi u zemljama u razvoju više nisu osuđeni na poljoprivredu ili stranu humanitarnu pomoć, oni se sve više mogu natjecati sa bolje plaćenim, relativno privilegiranim radnicima u bogatijim zemljama.
Ova stvarnost je nešto što Jean Ziegler rado ignorira.
Kardinal elaborira Zieglerovu teoriju zavjere pa piše:
Učinke i posljedice neoliberalnih diktatura koje vladaju u demokracijama nije teško otkriti: oni nas napadnu s industrijom zabave, tjeraju nas da zaboravimo na ljudska prava, uvjeravaju nas de se ništa ne može učiniti, da ne postoji drugi izbor. Da biste promijenili sustav, potrebno je uništiti moć novih feudalaca. Nestvarno? Utopijski?
Crkva odlučno stoji na strani globalizacije milosrđa i solidarnosti .
Dakle, demokracije poput naše su neoliberalne diktature, koje će Crkva pomoći mijenjati kroz reformu “globalizacije milosrđa i solidarnosti”, to jest, pomažući vladama da iskoriste bogatstvo nekih ljudi, poberu svoj dio s vrha, i distribuiraju to bogatstvo drugima. Ti “drugi” nedvojbeno će biti zahvalni, kao što su pristaše Hugo Chaveza bili u Venezueli, dapače, oni će formirati snažan blok glasača koji će ovisiti o državnoj preraspodjeli bogatstva, i sve pod kontrolom skromnog klera.
To pokazuje nimalo svijesti o desetljećima istraživanja o pravom uzroku siromaštva u trećem svijetu: nedostatak jasnih vlasničkih prava, politička korupcija, ‘kroni’ kapitalizam, populistička politika i centralizirana birokracija. Takve probleme ne rješavaju stranci, nego se mijenjaju samo djelovanjem na lokalnoj razini, uz izgradnju kulture poduzetništva i institucija koje pružaju zaštitu malih poduzeća. No, mnogo lakše, udobnije i pogodnije je prigrabiti vlast tako što za sve kriviš Jenkije.
Dobri kardinal je u svojoj prošlosti već pokazao sklonost prebacivanja krivnje. U svibnju 2002. godine, kardinal je objasnio tko je zapravo kriv za skandal seksualnog zlostavljanja: Židovi u medijima.
Male grupice zlih investitora izazivaju glad u Trećem svijetu, dok židovskih novinari pokušavaju oblatiti nevine biskupe. Je li sad sve jasno? Na temelju manihejske, zavjereničke analize, poput ove, mi skromni, mili “Samaritanci ” moramo odbaciti farizejsku povijesnu Crkvu i marširati naprijed koristeći državno oružje i zatvore kako bi proveli “milost” i “solidarnost” među klasama i nacijama.
U enciklici Quod Apostolici Muneris, veliki Leo XIII. je iskreno osudio socijalizam kao sotonističko krivotvorenje Evanđelja. Dopustite mi da citiram ovog papu iz prošlošću kompromitirane Crkve:
…oni su navalili na pravo vlasništva, stečeno po svim prirodnim zakonima, i po šemi strašnog zla, dok se kao željno brinu za potrebe i zadovoljstvo svih ljudi, nastoje zgrabiti i zadržati kao ‘zajedničko’ sve što je bilo stečeno s pravom nasljeđivanja, ili radom uma i ruku, ili štedljivošću i nečijim načinom života . . . . Ali odvažnost tih loših ljudi, koji iz dana u dan sve više i više prijeti propašću civilnog društva, koji udaraju duše tjeskobom i strahom, nalazi svoj uzrok i podrijetlo u tim otrovnim doktrinama koje su, razasute u prošlim vremenima među narodima, od sjemena zla sazrjele u današnje vrijeme, kao fatalno voće.
I danas vidimo to voće. Ja ne bih zagrizao. Ne bi trebali ni vi.
John Zmirak
