Prošlog tjedna, nadbiskup Vincenzo Paglia, predsjednik Papinske akademije za život, izjavio je da bi Crkva trebala “pustiti pravila” u vezi potpomognutog samoubojstva, dodajući da su svi katolici dužni “pratiti” one koji odluče okončati svoj život.
“Vjerujem da iz naše perspektive nitko ne smije biti napušten, čak i ako se protivimo samoubojstvu jer ne želimo činiti prljavi posao smrti“, rekao je Paglia novinarima 10. prosinca nakon dvodnevnog simpozija o palijativnoj skrbi.
Paglia je odgovarao na pitanja o nedavnom dokumentu koji su objavili švicarski biskupi, a u kojem je rečeno da pastoralni skrbnici ne bi trebali biti prisutni tijekom umiranja osobe koja se odlučila na potpomognuto samoubojstvo. Iako je osudio samoubojstvo kao “veliki poraz”, nadbiskup Paglia je također rekao kako misli da je “pratnja, držanje za ruku nekoga tko umire, velika dužnost koju bi svaki vjernik trebao promovirati”.
Iako je Paglia nedavno nedvosmisleno osudio eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo, njegove izjave ipak su neke navele da se pitaju ne bi li ovakva “pastoralna pratnja“ Crkvu otvorila svojevrsnom prešutnom prihvaćanju samoubojstva.
Govoreći prošli tjedan o smjernicama švicarskih biskupa, Paglia je rekao da bi “želio ukloniti ideologiju iz ove situacije”.
“Pustite pravila. Smatram da nikoga ne treba napustiti.”
S druge strane, neki se pitaju je li moguće “pratiti“ nekoga tko svjesno završava svoj život i istovremeno ostati vjeran svjedok svetosti života, kršćanskog smisla ljudske patnje i nade u uskrsnuće ?
Mnogi katolici kritiziraju Pagliu, govoreći da njegovi komentari predstavljaju odstupanje od samog nauka Crkve o životu koje je njegov ured dužan promovirati.
Nizozemski kardinal Willem Eijk je oštro osudio ovakav stav, rekavši kako “Svećenik ne smije biti prisutan kada se izvršavaju eutanazija ili potpomognuto samoubojstvo. Prisutnost svećenika mogla bi sugerirati da svećenik podupire odluku ili čak da eutanazija ili potpomognuto samoubojstvo nisu moralno nedopušteni u pojedinim slučajevima”.
No, oni koji se nadaju brzom ispravku Paglijevog inzistiranja na potrebi “praćenja” nekoga tko se odlučio počiniti potpomognuto samoubojstvo mogli bi ostati razočarani. Uz odsutnost jasnoće iz Vatikana, Paglijeve izjave mogle bi značiti još jedno bojište za pastoralne smjernice.
“Pastoralna pratnja” osoba u teškim situacijama, čak i onih koji su žestoko protiv crkvenog učenja, postala je kamen spoticanja papa Franjinog pontifikata.
Neslaganje se često usredotočuje na smjer puta na kojem se osobu “prati” – ima li stvarnih pomaka u reformi njezinog života u skladu s crkvenim učenjima ili se, umjesto toga, prešutno legitimira njezino grešno stanje.
Možda je najpoznatija polemika oko granica pastoralne pratnje bio poziv nekih da se razvedenim i građanski-ponovno vjenčanim vjernicima omogući Sveta pričest.
Biskupi koji podupiru tako očito kršenje crkvenog učenja i discipline, ukazuju na papin post-sinodalni apostolski poziv Amoris Laetitia koji je, pozivajući na pastoralnu pratnju takvih parova, rekao da bi to moglo uključivati i “pomoć sakramenata”.
Rasprava o “pratnji” osoba koje su počinile potpomognuto samoubojstvo mogla bi slijediti iste obrise polemika koje su se vodile oko Amoris Laetitia, iako je papa Franjo javno i dosljedno govorio i protiv eutanazije i potpomognutog samoubojstva.
Ono što ostaje nejasno je kakav bi oblik korisne pratnje bio moguć u ovakvim okolnostima. Mnogi će svećenici reći kako je jedini mogući način „praćenja“ osobe koja traži kraj vlastitog života pokušati je zaustaviti, ako je potrebno i fizički, i moliti je da se ispovjedi prije nego li bude prekasno za sprečavanje smrti.
“Držanje za ruku” umiruće osobe može pružiti utjehu u najdubljim trenucima, ali to bi pružalo lažnu utjehu bez promjene onoga koji umire, tvrdi se.
Kako potpomognuto samoubojstvo postaje sve uobičajenije na Zapadu, rasprave će vjerojatno dobiti sve veći značaj.
Kao odgovor Pagliju i biskupima širom svijeta koji se suočavaju s ovakvima pastoralnim pitanjima, Vatikan bi mogao objaviti smjernice za svećenike koji se suočavaju sa situacijom pastoralne skrbi onih koji se odlučuju na potpomognuto samoubojstvu. Dok se to ne dogodi, otvorit će se novi front proizašao iz rasprava o Amoris Laetitia, jer će neki komentare nadbiskupa Paglia vidjeti kao pastoralnu dobronamjernost i praćenje, a drugi kao opasnu pukotinu u crkvenoj obrani života u svakoj fazi.
