Eminencijo, nedavno ste najavili da pripremate jedan ‘vrlo važan dokument’, ovaj put o ljudskom dostojanstvu. Ali to nije sve, jer će u dokumentu biti govora i o trendovima u suvremenom društvu – „ne samo o društvenim pitanjima, već i snažna kritika moralnih pitanja kao što su operacije ‘promjena spola’, surogat majčinstvo i rodna ideologija“. Što bi trebalo omogućiti većini ljudi, koji su zabrinuti za vaš posao, ‘mir’.
Iako nisam službeno pozvan to učiniti, molim Vas da mi dopustite nekoliko riječi, u duhu sinodalnosti. Svi smo sada dio sinodalne Crkve, zar ne? (Iako se čini da je sinodalnost privremeno obustavljena zbog iznenađujuće promjene paradigme u teologiji (lat. ad theologiam promovendam) i razvoja neliturgijskih blagoslova u deklaraciji „Fiducia supplicans“.)
Za početak, nemojte misliti da u velikom dokumentu o ‘ljudskom dostojanstvu’ možete jednostavno brbljati desetke stranica o tome što svaki katolik vjeruje u vrijednost i svetost ljudskih bića – štoviše, što su mnogi iznijeli i na nekoć kršćanskom Zapadu. I zatim se pozvati na kršćansko načelo ‘dobrodošlice strancu’ radi guranja krivovjerja o LGBT osobama ili uništili ono što je ostalo od kršćanskih društava zagovaranjem esencijalno neograničene ilegalne migracije.
Koristili ste sličnu taktiku u postsinodalnoj pobudnici „Amoris Laetitia“, napisavši nekoliko neospornih, čak pronicljivih poglavlja o braku, ali zatim u osmom poglavlju – i to samo u nespretnoj fusnoti (¶351) – ostavili prostor za promjenu crkvenog nauka o tome tko može primati pričest. To, naravno, nikad niste rekli, jer ste znali kakav bi to povratni udarac izazvalo. I pritom ne govorimo suprotstavljanju riječima samog našeg Gospodina o nerazrješivosti braka. Ali mnogi ljudi, i oni koji su pozdravljali i protivili se promjenama, primijetili su to već tada. Puno će ih više proučiti novi tekst, upravo predviđajući sada takva podmetanja.
Učinite to i samo ćete potvrditi mišljenje da su dvosmislenosti ovog papinstva namjerno usmjerene na daljnju degradaciju crkvenog nauka.
Molim, umjereno citirajte Newmana, ako uopće. A nikad kao podršku eksperimentalnim ‘razvojima’ kojima bi se on nasmijao. Isto vrijedi za Tomu Akvinskog. Mnogi katolici – akademici i laici – pažljivo su ga čitali i upijali njegovu čistoću i snagu. Kada ga pokušate citirati, kao u prošlosti, kao potporu za vježbe dvosmislenosti, što dovodi do tvrdnji o nemogućnosti življenja ‘ideala’ kršćanskog života, ne izgledate učeno i milosrdno, nego površno i sentimentalno. Više kao student koji piše rad i pokušava pretvoriti razbacane citate u moralni sustav koji je ‘prikladniji’. Tako nešto nije dobar odabir.
Budući da se namjeravate baviti ‘društvenim temama’, možda bi posebnu pozornost trebali obratiti i na središnje izazove ovo stoljeća – prave znakove vremena.
Vaša domovina je lijepa; Buenos Aires je dragulj. Ali kratkovidna politika dovela je Argentinu prije jednog stoljeća od jedne od velikih ekonomija i modela za budućnost do katastrofe. Nikada niste iskusili kako država i ekonomija zapravo mogu funkcionirati. Vaš novi predsjednik, Javier Milei, u najmanju ruku, osebujan je čovjek. Ali za razliku od neugodnog entuzijazma Svete Stolice za ambicije Svjetskog ekonomskog foruma, on je toj organizaciji rekao što je dobro – a što ne – u vezi s globalnim kapitalizmom. Bez obzira na probleme, barem je stotine milijuna ljudi izvukao iz materijalnog siromaštva. Milei možda neće provesti reforme u Argentini zbog nacionalnih okolnosti, ali barem nije zaglavljen u prošlosti kao mnogi političari po pitanju kapitalizma i radničkih prava.
Osim toga, kapitalizam nije središnji izazov našeg vremena. Naš izazov je novi oblik totalitarizma.
Klasične forme totalitarizma – prije svega nacizam i fašizam – mrtvi su, iako se gotovo svatko tko se opire novim tiranijama etiketira kao fašist. Komunizam, s kojim mnogi u Crkvi još uvijek vole koketirati, nije uspio tamo gdje je pokušan i samo se ponegdje nastavio – tamo gdje se uspjelo nastaviti kontrolirati ljude. Čak i slabi oblici ‘humanističkog’ socijalizma, koje je sam Marx prezirao, posrću jer su u suprotnosti s ljudskom prirodom čineći politiku i državu krajnjim arbitrima morala i istine.
Najgori totalitarizam našeg vremena je woke socijalizam (poznat i kao kulturni marksizam) – u Ujedinjenim narodima, u institucijama Europske unije, čak ga promiču i američka, kanadska i europske vlade – koji u velikoj mjeri predstavlja novu formu za pokoravanje naroda diljem svijeta.
Populističke pobune protiv ovih neo-tiranija, koje mnogi ljudi svakodnevno doživljavaju na radnim mjestima, djeca u školama, vjernici čak i u svojim župama, nisu pokazatelj ekstremizma desnije desnice ili moralne ‘rigidnosti’. Nemojte se prevariti. One odražavaju legitimnu želju mnogih ljudi na mnogim mjestima da im životi i slobode ne budu radikalno poremećeni globalističkim idejama o LGBT osobama, masovnim ilegalnim migracijama i otvorenošću društvenim strujanjima koja svakodnevno uništavaju njihove obitelji, vjeru i kulturu.
Ovogodišnji američki izbori, kao i prošlogodišnji u Argentini, odbacit će ove globalističke neo-tiranije. Dictum sapienti.
Govoreći kao Amerikanac – o zemlji koja prima nekoliko milijuna legalnih migranata godišnje i relativno dobro ih apsorbira – loša je lekcija za mnoge koji žele doći ovamo i na druga poželjna mjesta, poput Europe, dopuštajući ilegalnim migrantima kršenje zakona. Dobro vođen pravni poredak temelj je svakog društva i od nesagledive koristi za sve. Ignoriranje tih temelja u sadašnjosti neće uroditi dobrim plodom u budućnosti.
Što se tiče društvenih pitanja, bilo bi dobro vratiti se bogatom katoličkom socijalnom nauku:
„Supsidijarnosti – stvarnoj supsidijarnosti, a ne samoubilačkom subvencioniranju protukršćanskih snaga, već osnaživanju institucija civilnog društva poput obitelji, škola, lokalnih zajednica i – da – čak i nacija“.
I istinskoj solidarnosti, a ne sociološkim fantazijama postmoderne elite. Brizi jednih za druge dok smo ukorijenjeni u punini kršćanske stvarnosti o Bogu i čovjeku.
I istini, katoličkoj istini.
