Znamo da je određen broj katolika zaključio da se trebaju cijepiti protiv COVID – a 19.
No neki su zaključili da ne bi trebali. Često ih se tretira kao nerazumne, osumnjičene za iluzorno razmišljanje ili sklone zavjeri te ih se stoga tretira kao neodgovorne. U opasnosti su da ostanu bez posla, odbijena su im vjerska izuzeća od strane crkvenih poglavara, a sada im prijeti izgon iz crkava. Ne mogu se sjetiti nijedne skupine katolika, ni heretika, koji su u posljednje vrijeme bili tako strogo tretirani.
Hoće li se netko cijepiti protiv COVID – a ili ne, procijenit će prema savjesti. Nažalost, pojam savjesti je loše shvaćen.
Sveti Toma Akvinski i Drugi vatikanski koncil uče da je savjest krajnja točka procesa razmatranja neke alternative, nazovimo je x. Želim znati je li x moralno dopušten, moralno potreban ili moralno zabranjen. Raspitujem se, tražim savjet i molim se za odluku, a na kraju dolazim do presude, moralnog zaključka da je x dopušten, zabranjen ili potreban za mene ovdje i sada. Taj zaključak donosi savjest.
Kada kažemo da se savjest mora pravilno oblikovati, mislimo na to da naše moralno znanje mora biti istinito, dakle moramo se obrazovati, tako da kada promišljamo, možemo procijeniti zlo kao zlo, a dobro kao dobro. To ne jamči da ćemo donositi dobre odluke, jer donošenje odluka često uključuje više od prelaska s jednostavnih moralnih premisa na određene zaključke. No ako je naše moralno znanje pogrešno, iskrivljeno ili nedostatno, manja je vjerojatnost da ćemo donijeti dobre prosudbe. Naša odluka mora biti temeljito promišljena da bismo mogli vidjeti što je moguće širu sliku i da dobro nije ugroženo nekom alternativom o kojoj smo razmatrali.
S obzirom na cjepivo protiv COVID – a 19, moralno znanje nekih ljudi je neispravno. Neki pogrešno vjeruju da je cijepljenje samo po sebi zlo, dok drugi inzistiraju na tome da se to moralno zahtijeva od svih. Istina je da su iz Kongregacija za nauk vjere rekli da je cijepljenje protiv COVID – a dopušteno, ali nije moralno obavezno.
Razlog zašto to nije moralno obavezno jest to što mogu postojati dobri razlozi za odbijanje. Koji su neki od tih razloga?
Neki su zabrinuti zbog novih mRNA cjepiva. Još uvijek nema dovoljno istraživanja i ne znamo dovoljno o djelovanju eksperimentalnih seruma, te kakav je njihov srednjoročni i dugoročni učinak na zdravlje ljudi.
Protivnici cjepiva čitaju u medijima kako veliki broj zdravstvenih radnika, osobito onih koji su najbliži pacijentima, odbijaju cijepljenje. Došli su do saznanja da cjepiva mogu djelovati drugačije od onoga što smo prvotno projicirali te da predstavljaju rizike koje nismo očekivali. Stoga želeći izbjeći moguću štetu koja bi mogla proizaći iz primitka eksperimentalnog lijeka, zaključuju da ne bi trebali uzeti cjepivo.
Drugi su nezadovoljnici rano saznali da su se kod tri najčešće korištena cjepiva u Sjedinjenim Američkim Državama, istraživači oslanjali na staničnu liniju koja je nastala korištenjem tkiva male nerođene djevojčice koja je ubijena pobačajem 1970 – ih. Iako su uzeli u obzir često ponavljani argument da s obzirom na loše posljedice necijepljenja, te u nedostatku održivih alternativa, ne mora biti zlo primiti jedno od tri dostupna cjepiva, oni su prosudili da se ipak ne bi trebali cijepiti. Vjeruju da ih Isus poziva da se savjesno usprotive kako bi posebno svjedočili o zlu pobačaja, kako pobačaju općenito, tako i o zloći stalne uporabe fetalnog tkiva u znanstvenim istraživanjima.
Pitanje cijepljenja je teško olako prihvatiti jer dobrobiti koje se mogu postići uzimanjem cjepiva dolaze s prihvaćenim rizicima. Nitko se ne bi trebao odnositi prema ovom pitanju kao da je to jednostavno crno ili bijelo, to jest da ili ne.
Naši javni dužnosnici i vodeći mediji upotrijebili su sve moguće načine kako bi ukazali na nužnost cijepljenja protiv COVID – a. Mnogi ljudi izrazili su osjećaj da je tako opsežna kampanja za cijepljenje oblik manipulacije koji je loš za našu zemlju. Jer nema moralnog uporišta. Ako nakon odgovornog promišljanja netko procijeni da su razlozi za odbijanje cijepljenja jači nego za njegovo uzimanje, onda treba poštovati njegovu/njezinu odluku.
Može ih se podsjetiti na njihovu društvenu odgovornost, da je cijepljenje, kako mnogi vjeruju, u interesu općeg dobra i da smo ponekad pozvani činiti ono što radije ne bismo učinili radi dobrobiti drugih. Protivnici cijepljenja slažu se i poduzimaju mjere opreza, poput nošenje maske, kako bi zaštitili svoje susjede.
No, ono što svi trebaju shvatiti je da ako se netko ne slaže iz jednog ili oba gore navedena razloga, ipak se njegov moralni sud i dalje temelji na poštivanju dobrobiti čovjeka. S jedne strane je zaštita ljudskog zdravlja, s druge svjedočanstvo življenja Evanđelja. I iako ti razlozi ne predstavljaju apsolutnu zabranu cijepljenja, onu koja obvezuje sve i svuda, dovoljni su za utemeljenje određenih negativnih osuda.
Donošenje takvih prosudbi je bit moralno zrele odrasle osobe. I stoga njihove odluke ne bi trebale biti podložne prisili.
Govoreći o slobodi savjesti u vjerskim pitanjima, u jednom od dokumenta (deklaracija Dignitatis Humanae) Drugog vatikanskog koncila navodi se sljedeće:
„Takva se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica“.
Znači li to da crkvene i državne vođe nikada neće dati poticaje određenim alternativama koje su po procjenama čelnika najviše u interesu njihove zajednice? Naravno da ne. Samo su se najnerazumniji usprotivili svakom javnom ograničenju u doba COVID – a.
No, nametanje kaznene politike koja dovodi do prisilnog oduzimanja sredstava za život zaposlenika ili prisilnog sprječavanja vjernika da prisustvuje svetoj misi je nepravedno.
Čelnici država su od početka trebali imati umjereniji pristup. Ljudi stariji od sedamdeset godina, osobito oni koji pate od težih oboljenja, posebno su osjetljivi na COVID – 19 i njegove varijante. Čini se da oni koji su u tridesetima i četrdesetim godinama života manje osjetljivi. Treba napomenuti da se mnogi liječnici u potpunosti protive cijepljenju djece protiv COVID – a.
„U ovom trenutku nema razloga“, napisala su devedeset tri izraelska liječnika, „za cijepljenje djece. … Trenutačno ne postoji „altruističko“ opravdanje za cijepljenje djece radi zaštite ugrožene populacije”.
Crkveni pastiri trebali bi pomagati vjernicima u donošenju dobrih odluka, a ne u donošenju odluka koje pastiri žele.
No da bismo to učinili, potreban nam je pristup najboljim dostupnim informacijama, podacima koji brane i kritiziraju mRNA cjepiva. Cenzura na kritike cjepiva od strane vodećih medija i društvenih mreža bila je zastrašujuća.
Javna propaganda o cjepivima u prvom planu i uznemirujući dokazi o riziku u pozadini izazivaju nacionalno nejedinstvo. Isto je i u Crkvi. Cenzura daje lažni kredibilitet ekstremizmu s obje strane. Nekritični branitelji tretiraju pažljiva obrazloženja neistomišljenika cijepljenja poput heretika.
Ako ljudi odluče da bi radije prebolili COVID nego riskirali cijepljenje, onda im se to ne bi trebalo zamjeriti. Pastiri ih mogu zamoliti da nastave socijalno distanciranje, nose masku, smanje interakcije s drugima itd. Ali zabraniti im misu?
Nasreću, većina pokušaja da se to učini zaustavljeni su kao pretjerani. Ipak, napetosti su izazvale znatnu tjeskobu.
Jasno je da pastiri trebaju poticati vjernike da inteligentno propitaju svoju savjest. I nitko ne smije kažnjavati one koji se ne slaže u vezi cjepiva protiv COVID – a.
