Milanski nadbiskup Mario Delpini dospio je u međunarodne vijesti vlastitom “najavom” da će program svećeničke formacije u nadbiskupiji doživjeti veliku rekonstrukciju.
Prije nego što uđemo u pojedinosti te “reforme”, pojasnimo okolnosti. Milano je najveća biskupija u Europi (otprilike 5 milijuna katolika) i ima više svećenika nego bilo koja druga biskupija na svijetu (ukupno više od 2000, od čega je polovica biskupijskog klera). Milanska nadbiskupija također ima svoj liturgijski obred – “ambrozijanski”, nazvan po svom najpoznatijem biskupu, ocu i naučitelju Crkve iz četvrtog stoljeća, sv. Ambroziju. Duomo (ili katedrala) u Milanu je gotičko čudo, ima 40 000 sjedećih mjesta, a najljepšom crkvom na svijetu smatrao ju je nitko drugi doli sv. kardinal John Henry Newman.
Crkva u Italiji nažalost umire, toliko da Talijani koji posjećuju Sjedinjene Države izražavaju čuđenje nad vitalnošću tamošnje Crkve. Jedna velika iznimka u bolesnom stanju talijanskog katolicizma bio je Milano. Mnogi živost milanskog katolicizma pripisuju prisutnosti Pokreta zajedništva i oslobođenja (CL), koji je u tom gradu utemeljio monsinjor Luigi Giussani, visoko cijenjen i od pape Ivana Pavla II. i od pape Benedikta XVI.; Ratzinger je bio osobni izaslanik Ivana Pavla koji je predvodio sprovod Giussanija. Cielini (nadimak za članove CL) su mladi katolici predani radu evangelizacije kulture.
Dakle, uz sve to postoji ozbiljan pad svećeničkih zvanja.
Prošlog proljeća, Nadbiskupija je primila 22 nova svećenika, ali bunar presušuje. Od 2017. do 2022. broj novih svećeničkih kandidata pao je s 24 na šest. Godine 2013. bilo je 150 bogoslova, da bi se ove godine smanjilo na 78.
Nadbiskup Delpini je najavio “rekonfiguraciju” sjemenišne obuke i rekao svećenstvu: “Želio bih obavijestiti ovu posebnu skupštinu da sam odobrio, na probnoj osnovi za trogodišnje razdoblje, rekonfiguraciju sjemenišnog puta, prema onome što su pripremili sjemenišni odgojitelji i raspravljali s milanskim biskupskim vijećem.” Naznačio je da će bogoslovi treću godinu provesti živeći u malim skupinama u župama, dok će svakodnevno pohađati nastavu u sjemeništu, povezani s obiteljima koje će im biti podrška. Naglasio je da “glavna motivacija koja vodi svaki izbor koji se odnosi na sjemenište jest i ostat će njegovati, pratiti i poučavati neke mlade ljude u nadbiskupiji u razlučivanju i poslušnosti Duhu”.
E sad, to što sjemeništarci žive u župama godinu dana je, po mom mišljenju, korak u dobrom smjeru. Iskustvo sjemeništa priprema mladiće za nestvaran svećenički život: moliti, živjeti i rekreirati se sa stotinjak ili više vršnjaka šest do osam godina lijepo je iskustvo, koje novi svećenik nikada više neće doživjeti kad stigne u župni dvor s jednim ili druga dva svećenika, s kojima vjerojatno nikada neće moliti, pa čak ni objedovati jer većina župnih dvora danas su, nažalost, nešto više od glorificiranih hotela s križem na vrhu. Ta nepovezanost glavni je uzrok moralnih problema.
Ipak, razmislimo malo o odijevanju.
Kad mladić stupi u vojsku, odmah se “oblači” u uniformu, koja mu počinje stvarati novi identitet i pomaže u uspostavljanju esprit de corps. Papa Ivan Pavao se vrlo rano pozabavio ovim pitanjem za Rimsku biskupiju. Polazeći od svog poljskog iskustva, bio je šokiran i žalostan kada je otkrio da se većina bogoslova (i svećenika!) koji studiraju u Rimu iz cijelog svijeta ne razlikuje od studenata laika.
Stoga je 1982. naložio rimskom vikaru, kardinalu Ugu Pollettiju, da izda dokument kojim poziva na povratak primjerene odjeće za sve svećenike i bogoslovne sjemeništarce koji žive u Vječnom gradu. Ne samo da je ova praksa pomogla u formiranju svećeničkih kandidata, već je ponudila sliku Rima kao mladog, vjernog i živog.
No, ostavimo li sve to po strani, moramo primijetiti da svi ignoriraju ogromnog slona usred crkvenog dnevnog boravka. Primijetite da je pad broja bogoslova u Milanu počeo 2013. Ta granična godina nije jedinstvena za Milano jer je čak i Vatikanski ured za statistiku priznao da “broj bogoslova opada svake godine od 2013”.
Što se dogodilo 2013.? Izvjesni Jorge Mario Bergoglio postao je papa. Kao kardinal-nadbiskup Buenos Airesa, naslijedio je gotovo puno bogoslovno sjemenište; u vrijeme njegova preseljenja u Rim, bogoslovija je bila gotovo prazna. Što može objasniti ovaj obrat u pozivima? Očito je da baš ne voli svećenike i sjemeništarce (a ni redovnice). O bogoslovima je govorio kao o “malim čudovištima”. U razgovoru s nekim svećeničkim kandidatima pitao je kako im biskupija ide po broju zvanja i rečeno mu je da je njihovo bogoslovno sjemenište prilično puno. “Vašem biskupu sigurno nedostaje razboritosti”, stigao je drski odgovor.
Ili kako itko može zaboraviti onu uznemirujuću epizodu kada je Papa ismijavao dječaka s oltara iz vatikanske srednje škole, pitajući ga jesu li mu to ruke slijepljene dok moli, a zatim ih pokušao otvoriti? A koliko puta smo ga čuli kako sugerira da je mladim svećenicima i sjemeništarcima pravovjernog kova vjerojatno potrebna psihološka pomoć!
Pitajte bilo kojeg biskupa ili ravnatelja zvanja, neslužbeno, o stanju u njihovim biskupijama, dobit ćete isti odgovor na svim mjestima: “Franjin efekt”!
Osobno mogu potvrditi užasnu demoralizaciju koju su doživjela moja mlađa braća dok sam provodio neizmjerno puno vremena pokušavajući ih uvjeriti da pričekaju da oluja prođe, radije nego da napuste brod.
I to bi bio moj savjet nadbiskupu Delpiniju: ne upuštajte se u eksperiment iz kojeg možda neće biti sigurnog povratka. Pričekajte da prođe oluja.
