Imenovanje nadbiskupa Víctora Manuela Fernándeza prefektom Dikasterija za nauk vjere ima veliku simboličnu težinu. To u određenom smislu predstavlja vrhunac pontifikata pape Franje, koji je 24. studenoga 2022., na susretu s članovima Međunarodne teološke komisije prozvao one, koji su po njemu „nazadni” odnosno Crkva “okrenuta unatrag”.
Još jedan signal u tom smjeru je imenovanje 21 kardinala — uključujući i samog Fernándeza — za konzistorij u rujnu, koji će prethoditi otvaranju Sinode o sinodalnosti. Franjo želi osigurati da njegov nasljednik neće promijeniti smjer kojim vodi Crkvu, jer “nema povratka”.
To može uznemiriti neke vjernike, ali povjesničaru je stvarnost složenija. U posljednjih šezdeset godina bilo je mnogo okretanje od Tradicije Crkve, ali prvi i najelokventniji obrat datira iz govora Gaudet Mater Ecclesia od 11. listopada 1962., kojim je Ivan XXIII. otvorio Drugi vatikanski sabor.
U ovoj novoj perspektivi, Sveti oficij, koji je stoljećima bio bedem Crkve protiv zabluda koje su ga napadale, više nije imao razloga postojati ili je u svakom slučaju morao promijeniti svoje poslanje.
Dana 8. studenoga 1963., tijekom Koncila, kardinal nadbiskup Kölna, Josef Frings (1887. – 1978.), zatražio je riječ i, na opće iznenađenje, pokrenuo brutalan napad na Sveti oficij, na čijem je čelu tada bio kardinal Alfredo Ottaviani (1890. – 1979.). Pred svim biskupima Crkve okupljenima pod predsjedanjem pape, Frings je osudio “nemoralne metode” Svetoga oficija, ustvrdivši da njegova uloga “više ne odgovara našem vremenu, šteti Crkvi i predmet je skandala za mnoge”.
Kardinal Alfredo Ottaviani odgovorio je žestokim govorom u kojem je branio poslanje Svetog oficija:
“Osjećam se obaveznim podići najveći protest protiv onoga što je rečeno protiv vrhovne Kongregacije Svetoga oficija, čiji je prefekt Vrhovni Papa. Riječi koje su izgovorene pokazuju veliko neznanje – suzdržavam se, iz poštovanja, od upotrebe drugog izraza – o tome koja je uloga Svetoga oficija.”
Sukob između Fringsa i Ottaviania bio je, prema povjesničaru mons. Hubertu Jedinu, “jedna od najemotivnijih scena cijelog Koncila”. Josef Frings nije bio samo nadbiskup Kölna; bio je predsjednik Njemačke biskupske konferencije i jedan od najautoritativnijih predstavnika saveza srednjoeuropskih biskupa koji se suprotstavljao konzervativnoj strani. Kardinal Ottaviani bio je najugledniji član kurije, na čelu kongregacije — nazvane, zbog njezine primarne važnosti, “la Suprema” — kojoj je papa, a ne Ottaviani, bio prefekt. Ali Pavao VI. nije javno branio Sveti oficij i dao je de facto vjerodostojnost Fringsovom stajalištu.
Nakon što je Pavao VI. zatvorio Drugi vatikanski koncil 8. prosinca 1965., “reforma” kurije bila je prva inicijativa kojom se provodila koncilska revolucija, pokrenuta od Ivana XXIII. Kurijalne urede, koje su prethodni pape gradili tijekom stoljeća, sustavno je rušio Pavao VI. Za početak je bio potreban simboličan događaj: preobrazba Kongregacije svetog oficija, koja je uoči zatvaranja Koncila dobila i novo ime s motu propriom Integrae Servandae. Poslijepodne 6. prosinca 1965. L’Osservatore Romano objavio je dekret kojim se ukida Indeks zabranjenih knjiga i Sveti oficij pretvara u Kongregaciju za nauk vjere, navodeći da se “sada čini boljim da se obrana vjere odvija kroz nastojanje da se promiče doktrina”.
Pavao VI. imenovao je belgijskog teologa Charlesa Moellera (1912. – 1986.), prvaka ekumenističkog progresivizma, podtajnikom Kongregacije, do očekivane ostavke kardinala Ottavianija, koja je uslijedila 30. prosinca 1967. “Moeller, je” , pisao je tada dominikanac Yves-Marie Congar u svom Dnevniku, “100% ekumenizam, on je otvoren prema čovjeku, zainteresiran je za njegova nastojanja, za kulturu. On je dijalog.”
Sam Congar je u dva navrata (1946. i 1954.) urinirao po vratima Svetog oficija (!), u znak prijezira prema vrhovnoj instituciji Crkve. A ipak, 26. studenog 1994. Ivan Pavao II. ga je proglasio kardinalom. Ovo, ništa manje zanimljivo od imenovanja nadbiskupa Fernándeza od strane pape Franje, pokazuje koliko je povijest složena i ponekad paradoksalna — bogata događajima, barem na simboličkoj razini.
