„S kardinalom Sarahom, majstorom tišine i unutarnje molitve, liturgija je u dobrim rukama”, piše papa emeritus Benedikt XVI., u pogovoru za novu knjigu afričkog kardinala.
Umirovljeni papa govori pohvalno o kardinalu Sarahu, prefektu Kongregacije za bogoštovlje, kao „učitelju tišine i unutarnje molitve”. Benediktova pohvala nalazi se u kratkom pogovoru za buduća izdanja kardinalove knjige “Moć tišine – protiv diktature buke – tišina i liturgija“, a možete ga čitati u cijelosti na portalu First Things ovdje.
„Svatko tko danas čita sve bujnije komentare na Evanđelja na kraju ostaje razočaran”, piše bivši papa. Zatim napominje kako bi radi boljeg shvaćanja Riječi Božje, trebalo oponašati Isusov primjer, koji je i sam molio u tišini prije nego što je propovijedao.
Benedikt objašnjava:
Znamo da Njegov govor, Njegova riječ, dolazi iz same tišine u kojoj je mogla sazreti. Tako da ima smisla što se Njegovu Riječ može razumjeti ispravno samo ako i mi uđemo u Njegovu tišinu, ako ga naučimo slušati iz Njegove šutnje.
Papa Benedikt se i sam u zadnje vrijeme u velikoj mjeri zadržao u životu šutnje, pa se zbog toga njegove pohvale knjizi, a još više radu kardinala Saraha, u Rimu smatraju vrlo važnima.
„Trebamo biti zahvalni papi Franji na imenovanja takvog duhovnog učitelja za voditelja kongregacije odgovorne za slavljenje liturgije u Crkvi”, piše Benedikt.
Zanimljivo, mnogi novinari koji prate zbivanja u Vatikanu, odmah su ovaj osvrt na knjigu protumačili kao veliku podršku kardinalu Sarahu, čak do te mjere da ga smatraju svojevrsnom preporukom za sljedeće konklave.
Prema Riccardu Cascioliju, glavnom uredniku mjesečnika Il Timone i online dnevnika Nuova Bussola Quotidiana,
Nije nikakva tajna da je rad kardinala Saraha, faktički korak po korak bio ometan tijekom protekle godine, prvo imenovanjem članova Kongregacije s ciljem da ga se okruži progresivnim prelatima koji odbacuju “reformu reforme” koju je započeo Benedikt XVI., a kardinal iz Gvineje nastojao provesti. Zatim otvorenim suprotstavljanjem Sarahovom prijedlogu o smjeru liturgijskog slavljenja, odnosno njegovom apelu za misno slavlje ad orientem; i konačno, reinterpretiranjem liturgijskih tekstova na razne jezike- što je povjereno Komisiji koja je imenovana bez znanja kardinala. I posljednje u nizu, ali ne i manje važno, poduzimanje koraka prema organizaciji ekumenske mise (Na Duhove u Vatikanu, op.prev.) pri čemu se zaobilazi relevantna, to jest kardinalova, kongregacija.
Nigdje u Crkvi nije kontrast između različitog shvaćanja Crkve veći nego u liturgiji. Razlog tomu je važnost svete liturgije i njena središnja uloga u životu Crkve. Ovo središnje mjesto podržavao je i Benedikt XVI, što mu je donijelo snažne kritike u onim krugovima koji tvrde da imaju ovlast mijenjati liturgiju.
