U svom blogu Monday Vatican Andrea Gagliarducci donosi svoj tjedni komentar na zbivanja u Rimu:
Papa Franjo i obitelj – vrijeme je za neka pojašnjenja. Do 15. travnja biskupije su mogle poslati rezultate upitnika Glavnom tajništvu Biskupske sinode u pripremi za nadolazeću sinodu. Zatim, počevši od 15. travnja, papa Franjo je posvetio dvije uzastopne generalne audijencije temi komplementarnosti između muškarca i žene. U svojim nagovorima, Franjo je branio tradicionalnu obitelj, a napao rodne ideologije, ističući da je “razlika rješenje, a ne problem“.
Oni koji su vjerovali da će Franjo uvesti pastoralnu revoluciju koja bi se ticala doktrinarnih pitanja u vezi braka i obitelji, mogli su odahnuti nakon slušanja njegovih najnovijih riječi. Što se tiče obiteljskih tema, ispada da se papa Franjo pridržava tradicionalnog crkvenog nauka. Njegov pritisak za većim pastoralnim pristupom ne znači nužno razvodnjavanje doktrine, kao što se obično mislilo. Sada se čini kako su ga oni koji su tvrdili da imaju papinu potporu za takve promjene vjerojatno pokušavali izmanipulirati.
Čini se da je ovom papinstvu suđeno da na neki način bude romantizirano i misteriozno. Ipak, dubinska analiza pokazuje da je istina o tome ponešto trivijalna, a nalazi se u papa Franjinoj biografiji. Čovjek koji je došao “s kraja svijeta” nikada nije bio sklon Rimskoj kuriji, a vjerojatno vidi u njoj i odraz isusovačke Generalne kurije koja ga je deset godina držala u izolaciji prije nego što ga je kardinal Antonio Quarracino, nadbiskup Buenos Airesa, pronašao na ‘periferiji’ i promovirao u pomoćnog biskupa.
Gledano s periferije, Rimska kurija se može činiti kao mjesto za mutne poslove i opće disfunkcije. Tako je prikazuju mediji kada žele skrenuti pozornost na ‘mračnu’ strane Crkve. Tako je vide, na svoj način, i neki ne-talijanski svećenici koji, nakon ulaska u kurijalne redove, moraju naporno raditi kako bi razumjeli mehanizme i jezike tako različite od onih na koje su navikli. Osim toga, i neki lokalni biskupi je vide u negativnom svjetlu, pa jedva prihvaćaju ono što smatraju smetnjom u obliku imenovanja i odluka koje dolaze iz Rima.
Iz perspektive periferije, Kurija izgleda poput srednjovjekovnog relikta nepotrebnog za poslanje Crkve, koji bi svakako mogao biti ukinut. Paradoksalno, samo oni koji žive u toj instituciji mogu razumjeti koliko je ona zapravo važna za slobodu Crkvu.
Ali …. Dok biskupske konferencije iz cijeloga svijeta biraju svoje predstavnike za predstojeću sinodu, postaje sve jasnije da će konzervativna linija biti potvrđena od velike većine sudionika. Nitko od biskupa nije protiv pastoralnog pristupa; često se takav pristup već odvija u Crkvi. No, nitko od biskupa ne želi mijenjati prirodni nauk Crkve u korist velike pastoralne inovacija.
Naizgled, ne želi to ni papa Franjo. Njegove posljednje dvije generalne audijencije, posvećene spolnosti i komplementarnosti između muškarca i žene, samo su dodatak mnogim sličnim izjavama koje već dao- na primjer, kada je na Filipinima upozorio na ideološku kolonizaciju obitelji. Franjine riječi o spolnosti su u skladu s antropološkom borbom koja Crkva vodi.
Kako je predsjednik Papinskoga instituta za brak i obitelj Ivan Pavao II, mons. Livio Melina, naglasio:
“Čovjek nije izolirani pojedinac, on živi u mreži obiteljskih odnosa, njegova suština jest da je dio obitelj. Unutar tih odnosa on je slobodan, on brani svoju istinu. Kada je izvan tog odnosa, on jednostavno postaje individualac manipuliran silama koje mu nude hedonistički užitak seksualnosti, ali koje mu ne daju niti istinsku ljubav, niti ga povezuju s njom. U tom reduciranju čovjeka na seksualnost, te sile mogu kontrolirati osobu. Čak [marksistički sociolog Herbert] Marcuse je svjestan tog reduciranja ljudske seksualnosti u cilju kontroliranja čovjeka.”
Ovo je velika borba koja se odvija unutar sinodalne rasprave o obitelji. Ona je čak još i veća nego što je mediji prikazuju, i nadilazi problematiku rastavljenih i ponovno vjenčanih ili pastoralnu skrb za homoseksualce.
Sada je vrijeme da papa Franjo iznese ove probleme u međunarodnoj areni. A o ovim pitanjima će postići konsenzus. To se već i dogodilo tijekom njegovog obraćanja u Europskom parlamentu kada je dobio veliki pljesak. A o obitelji će sigurno govoriti i 25. rujna na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda.
Sada kada se čini da je Franjo postao svjestan važnosti institucionalne komponente Crkve u ovoj borbi, pogled na njegov pontifikat će se očito proširiti. Možda će kurijalna reforma, kao i toliko spominjana doktrinarna revolucija, naći svoje mjesto u ovoj raspravi. No, to neće biti “primarni zadatak”. Samo će biti put prema boljoj funkcionalnosti, u sklopu veće vizije i koncepta sveopćeg poslanja.
