Na blogu LMS Chairman, autor u zadnjem postu iznesi neke svoje zanimljive misli o karakteru i načinu djelovanja pape Franje, koji se itekako razlikuje od njegovih prethodnika. Cijeli članak možete pročitati ovdje, a mi prenosimo neke odlomke:
Sveti Otac nije previše zainteresiran za teologiju. Ne iznosim to kao kritiku: nemaju svi prelati velika iskustva u teologiji. U strukturi Crkve postoje ljudi koji su započeli svoje karijere kao profesionalni teolozi, poput pape Benedikta XVI., filozofi- poput svetog Ivana Pavla II., diplomati- poput pape Pija XII. i Pavla VI., i (rjeđe) pastoralno-orijentirani ljudi poput svetog Pija X. Ne samo to, nego Crkva uključuje i ljude svih vrsta stavova i karaktera.
Moje mišljenje je kako papa Franjo uzima svoju vjeru u nauk Crkve zdravo za gotovo, on ne leži u krevetu boreći se sa sumnjama, daleko od toga, i ne doživljava praktične probleme koji se susreću u Crkvi kao manifestacije dubokih teoloških problema, na način na koji je to činio papa Benedikt.
Možda bi se moglo reći kako je Pavao VI. bio skloniji vidjeti praktične probleme svog vremena kao manifestacije diplomatskih problema, sveti Ivan Pavao II. kao manifestacije filozofskih problema, a sveti Pio X. pastoralnih problema. Ja ovdje samo govorim o sklonostima; da ponovim, ovdje ne želim nikoga kritizirati.
Onda, kako ih to vidi papa Franjo?
Koliko sam ja dokučio, papa Franjo ima vrlo oštar politički osjećaj. On je zabrinut zbog politike, u smislu da razmišlja o skupini osoba s posebnim interesima, problemima i stavovima, koje treba rješavati koristeći pojedinu vrstu jezika, nagodbi i simboličkih gesti, ili koje treba (kada je neophodno) odbiti, izbjegavati, ili neutralizirati, baš poput političara. To je, naravno, iznimno vrijedna vještina. To mu omogućuje da dopre do ljudi koji inače ne bi bili spremni na njegovu poruku, a moglo bi značiti da će biti u mogućnosti nositi se s političkim prepucavanjima i sklerozom u Kuriji.
Stoga nije čudno što ga vidimo kako radi neke stvari poput političara. Političari pokušavaju iznijeti ideje kroz skrivene poruke i curenje informacija, testirajući reakcije dok u isto vrijeme zadržavaju mogućnost ograđivanja od te iste ideja, ako se ispostavi da je nepopularna ili problematična. Političari se znaju ophoditi s različitim grupama na različite načine, pri tom troše puno vremena upijajući ono što ljudi misle i kažu, često u privatnim ili polu-javnim susretima, i zvuče što je moguće simpatičnije. Političari imaju tendenciju vođenja kampanje za ideju ili politiku s argumentima i govorom tek nakon što su osnovali koaliciju koja će to podržati; oni često puštaju jednu skupinu ili lobiste da prvotno proguraju neku politiku, a tek onda se i sami pojave. Velik dio njihovog rada je iza kulisa.
Možda sama činjenica da postoji oštra rasprava između kardinala Müllera i Marxa i njemu sličnih pruža papi Franji političko opravdanje- za razliku od teološkog opravdanja- za održavanje statusa quo po pitanju razvoda. No, na žalost, u međuvremenu vjernici ostaju zbunjeni.
