Tolerancija doktrinarnih pogrešaka nije dio nauka koji je naš Gospodin predao sv. Petru, apostolima i njihovim nasljednicima.
Stanje Katoličke Crkve je u ozbiljnom neredu, velikim dijelom zbog spremnosti pape Franje da kaže, učini i tolerira stvari koje nijedan papa u povijesti nije rekao, učinio ili tolerirao.
Na primjer, njegove nedavne primjedbe svećenicima su bile usmjerene ka tome da ne uskraćuju odrješenje nikome tko dođe na ispovijed. To je u izravnoj suprotnosti s naukom Crkve o potrebnom raspoloženju za valjano primanje Božjeg oprosta u sakramentu ispovijedi.
Vjernici koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju pokajati za grijehe u činu ispovijedi ne mogu dobiti odrješenje. Činilo bi se nezamislivim da bi papa Franjo rekao da im svejedno treba dati oprost od grijeha, ali jest.
Ovoj se temi papa vratio za vrijeme nedavnog apostolskog putovanja u Afriku. Rekao je biskupima Konga: „Uvijek opraštajte u sakramentu ispovijedi”. Na sličan je način 2021. rekao kako nikada nikome nije uskratio Svetu pričest.
Papa Franjo želi da svećenici u ispovjedaonici slijede njegov primjer kada se suoče s nepokajanim grešnikom. U takvom scenariju ispovijed se pretvara u besmislenu šaradu. Tvrdoglavi grešnik nikada ne bi trebao dobiti oprost za grijehe za koje se nije pokajao. Njegovo odbijanje da se odrekne svojih grijeha čini ga nesposobnim da primi Božji sakramentalni oprost.
Koja je logika odrješenja nekoga tko se drži svojih grijeha? Pokušati odrješiti nepokajanog grešnika koji namjerava nastaviti griješiti teška je povreda svećeničke dužnosti, koji treba voditi vjernike Kristovim putem kreposti i milosti, a ne razornim putem grijeha i duhovne smrti. Ipak, to je ono što je papa Franjo rekao svećenicima da trebaju činiti.
Ovaj moralni laksizam popraćen je žalosnim oklijevanjem da se snažno i javno brani crkveni nauk po pitanjima spolnog morala, napose kada taj nauk otvoreno odbacuju kardinali, biskupi i svećenici.
Hrabri branitelji moralnog nauka Crkve nepravedno se ocrnjuju kao ideolozi, farizeji, rigidni, propagatori nazadnosti itd. Kritičari nauka, kao što su kardinali Hollerich, Marx, McElroy, biskup Bätzing i p. James Martin dobivaju papinsku naklonost i utjecajne uloge. Nema smislenog papinskog prijekora ili disciplinske mjere za njihove uporne kampanje rušenja moralnog i antropološkog nauka Crkve.
Nitko nije sankcioniran zbog pokušaja promjene nepromjenjivog nauka Crkve, prema kojem nas je Bog stvorio kao muškarce i žene. Zaboravljaju da je jedino ispravno moralno dobro upotreba seksualne sposobnosti fizičkog sjedinjenja muškarca i žene u braku, s obzirom na umnažanje ljudske rase u vjernoj i trajnoj bračnoj vezi.
Neprestano smo bombardirani propagandom koja tvrdi da je Bog stvorio neke ljude s “homoseksualnom“ sklonošću i stoga moramo podržati njihovu namjeru da djeluju prema svojim seksualnim željama. Prema njima je sodomija dobra, a seksualne odnose homoseksualaca treba blagosloviti kao i bračni odnos, stoga smatraju da zajednice temeljene na sodomiji zaslužuju blagoslov Crkve. Treba isto tako podržati ideju da je Bog stvorio neke ljude da imaju muško tijelo, a zapravo su žene, i obrnuto.
Ovaj nepodnošljivi val doktrinarnih pogrešaka preplavljuje Crkvu dok je papa Franjo uglavnom pasivan i šutljiv.
Pripreme za listopadsku sinodu o sinodalnosti promiču krivovjerne kampanje onih koji uživaju papinu naklonost. Umjesto rasprave o načinima obrane napadnutih dijelova moralnog nauka Crkve, sam je nauk izložen raspravama koje su u tijeku.
Očekivani rezultat ovog neumoljivog preispitivanja doktrina koje je Crkva oduvijek naučavala kao nepromjenjive će, prema shvaćanjima nekih, dovesti do porasta broja vjernika, s obzirom na navodni “novi svijet“ u kojem živimo.
Predvidljive tvrdnje o promjenama u katoličkom javnom mnijenju (stvarne ili izmišljene) tada će biti popraćene novim “nadahnutim Duhom“, tj. objavom da je katolički nauk zapravo pogrešan po pitanju homoseksualnosti, transrodnosti…
„Napretkom protiv statičnosti“ je mantra kojom završava rasprava i koja se koristi za stigmatiziranje otpora promjeni nauka prenesenih od apostola. Dok je napredak pogreški u svijetu možda zaista nezaustavljiv u naše vrijeme, zahvaljujući moralnom kolapsu zapadnog društva, ovoj katastrofi nema mjesta u katoličanstvu.
Tolerancija doktrinarnih pogrešaka nije dio nauka koji je naš Gospodin predao sv. Petru, apostolima i njihovim nasljednicima. Ako ti nasljednici ne izvrše svoju dužnost, onda nanose štetu vjernicima. Duše su izložene opasnosti od onih pastira koji uče ljude da ljube grijeh i odbacuju krepost.
Potpuno je izvan moći (ultra vires) bilo kojeg pape, kardinala ili biskupa mijenjati nepromjenjivi moralni i antropološki nauk Crkve. Lažno je i za osudu tvrditi da ne postoje stvari kao što je nepromjenjivi nauk, ili da ono što se smatralo nepromjenjivim u prošlim vremenima može postati promjenjivo u “prosvijetljenijim“ vremenima.
Nismo navikli na situaciju u kojoj suprotstavljanje postupcima pape i njegovih izabranih suradnika zapravo nije oblik nelojalnosti, nego prije zahtjev bratskog milosrđa koji proizlazi iz izvorne odanosti koju dugujemo Bogu i njegovoj objavi, barem onih koju služe Isusu Kristu u Crkvi. Kada zabludu i nemoral propagiraju oni koje je Krist zadužio da pobijaju zabludu i obeshrabruju nemoral, naša je dužnost pozvati te pastire, prekoravajući ih ljubavlju istine.
Ako Crkva želi izbjeći katastrofu, koja se može u potpunosti izbjeći, Sinoda o sinodalnosti ne smije postati trenutak samodestruktivnog propitivanja crkvenog nauka o spolnom moralu i drugim spornim pitanjima. Kardinali i biskupi su s pravom užasnuti kuda ovaj proces vodi i trebali bi svoje protivljenje iznijeti Svetom Ocu.
Očigledno zanemarivanje dužnosti pape Franje da brani nauk Crkve pred teškim pogreškama hitno zahtijeva “grubu ljubav“, tj. intervenciju u kojoj bi hrabri kardinali i biskupi, ostavljajući po strani uobičajenu uljudnost i poštovanje, otvoreno rekli papi da se ovo ludilo mora zaustaviti. Odmah.
