„Kako čeznem za siromašnom Crkvom za siromašne.“
S ovim riječima izgovorenim netom nakon što je proglašen za papu, Jorge Bergoglio je proglasio temu koja će biti jedan od temelja njegovog papinstva. Za mnoge katolike, ovo bi moglo značiti da papa želi da se više posvete borbi protiv siromaštva. U jednom smislu ovo je istina, ali s druge strane, to je pojednostavljeno tumačenje Franjine zamisli o siromaštvu.
Kako dolazi iz Latinske Amerike, nikoga ne bi trebalo čuditi što papa tako često spominje siromaštvo, ali kad tumačimo Franjine riječi o tome, ne smijemo zaboraviti da je papa ortodoksni katolik. Ne govori on niti kao filozof niti kao materijalist. Zato njegovo poimanje siromaštva seže puno dublje od današnjeg, sekularnog razmišljanja o ovim problemima.
O ovome je papa nedavno govorio na sam blagdan Duhova:
„Za nas kršćane, siromaštvo nije ni sociološka, ni filozofska, niti kulturna kategorija. Ne, to je teološka kategorija. Rekao bih da je to prvotna kategorija jer je Bog, Sin Božji, sebe prizemljio, učinio je sebe siromašnim da bi hodao s nama na putu. To je naše siromaštvo: siromaštvo tijela Kristovog, siromaštvo koje nam je Sin Božji donio svojim utjelovljenjem. Siromašna Crkva za siromahe počinje s hodom prema Kristovom tijelu. Ako idemo ovim putem onda počinjemo razumjeti i što znači siromaštvo, siromaštvo našega gospodina“.
Jednom riječju, radi se o poniznosti. Kako je Isusovac Phillip Caraman jednom pisao, „poniznost je krepost po kojoj se mjerimo pred Bogom, uzimajući u obzir sve što nam je Bog dao i što od nas očekuje“. Bolje tumačenje se vidi u Matejevom evanđelju (5,3) gdje grčka riječ za „siromašne u duhu“ u biti znači smanjiti sebe/ učiniti se prosjakom. Dakle, siromašni u duhu smo svi mi; siromašni, bogati i srednja klasa, svi koji priznaju svoje grijehe i mole Krista da nas spasi.
Slične postavke se mogu vidjeti i u razmatranju života svetoga Franje. I njegovo poimanje siromaštva nije imalo veze s nekakvim klasnim sukobima ili zavisti prema onima s materijalnim bogatstvom. Malo je čak svetac pisao o siromaštvu, a i kad je, nije spominjao „borbu protiv siromaštva“ već naprotiv, bilo mu je bitno samo da se Sin Božji, koji je sebe ponizio da bi postao čovjek po utjelovljenju, na kraju i žrtvovao za čovječanstvo umirući na križu. Po tumačenju svetog Franje, njegovo poimanje siromaštva se odnosilo na „odricanje od svoje volje“, prepuštanje službi Božjoj i poslušnost riječi evanđelja kako je naviješta Kristova Crkva.
Kako bi onda katolici morali razmišljati o problemu siromaštva?
Kao prvo, politički aktivizam nam ne treba biti prva pomisao, jer je papa Franjo odlučno govorio da „Crkva nije politički pokret, niti je ona nekakva nevladina organizacija“. Što je najvažnije, Franjo želi da katolici unesu jednu kršćansku dimenziju po pitanju siromaštva. Normalno je da se kršćani bore protiv siromaštva u svijetu, ali to je prvenstveno pitanje pravde, a ne smije se nikad zaboraviti kršćanska ljubav u ovim nakanama. Kao blažena Terezija iz Kalkute, koja je često bila kritizirana zato što nikad nije poticala političke aktivnosti u borbi protiv siromaštva, jer se nije bavila politikom, nego joj je nakana bila dovesti Božju ljubav onima za koje je sam Isus rekao da ćemo u njima prepoznati Njegovo lice. Naš odgovor na pitanje siromaštva mora dakle biti ono milosrđe koje je središnje djelo evanđelja. Ovo nam pomaže da budemo svjesni da sama pravednost nije dovoljna, jer Bog se nije utjelovio zbog pravde u svijetu. Po tome, katoličko razumijevanje siromaštva nas podsjeća da Božansko milosrđe, a ne pravda, je ono što nas spašava.
(članak je sažetak djela Samuela Gregga, Pope Francis on the True Meaning of Poverty, objavljen u Crisis Magazine, 5 lipnja 2013.)
