Čim je 13. ožujka 2013. svijet saznao za izbor novog pape, čak i prije nego što se obratio okupljenima na Trgu svetog Petra, postalo je jasno da je riječ o vrlo drugačijem poglavaru. Konklava je izabrala prvog papu iz Amerike, prvog iz globalnog juga, prvog isusovca i prvog koji je uzeo ime Franjo.
Zatim je Papa izašao na lođu ispred Bazilike i promjene su počele. Odbio je obući crveni plašt mozzettu, tradicionalan za takav nastup. Kasnije, kada su kardinali koji su ga upravo izabrali ušli u autobuse na putu prema svečanoj večeri, Papa je odbio svoj privatni automobil i ušao u autobus s njima. Ubrzo je objavljeno da se neće preseliti u Apostolsku palaču, već će ostati u gostinjskoj kući Sveta Marta, gdje je boravio tijekom konklave.
Ovim i mnogim sličnim gestama, papa Franjo, koji je preminuo u ponedjeljak ujutro u svojoj rezidenciji Casa Santa Marta u Vatikanu, stalno je davao do znanja da odbacuje sve što bi podsjećalo na kraljevski luksuz, čime je dobio široko priznanje za svoju poniznost i stekao neformalni naziv “Papa naroda”.
Također je pokazao odvažnost kojom će se nametati tijekom svog pontifikata, mijenjajući duboko tradicionalnu instituciju više nego što su mnogi promatrači mogli zamisliti u samo dvanaest godina.
U listopadu 2012., nekoliko mjeseci prije ostavke pape Benedikta, Vatikan je bio domaćin sinode o Novoj evangelizaciji, velikom projektu njemačkog pape usmjerenom na oživljavanje katoličanstva u sve bezbožnijem Zapadu. Kardinal Donald Wuerl iz Washingtona, jedan od vođa skupštine, osudio je “tsunami sekularizma” koji preplavljuje moderno društvo. Drugi govornici ponovili su protukulturnu poruku, upozoravajući na relativizam i pad tradicionalnih vrijednosti, što je, prema njima, simbolizirao porast istospolnih brakova.
Vatikan pod papom Franjom bio je posve druga priča. Održano je pet sinoda, a posljednja je uključivala žene kao članice s pravom glasa, gdje su sudionici pozivali na liberalizaciju crkvenog nauka ili prakse o temama poput razvoda, homoseksualnosti, oženjenih svećenika i ređenja žena. Dikasterij za nauk vjere dopustio je neliturgijski blagoslov istospolnih parova. Službenici Papinske akademije za život javno su tvrdili da kontracepcija, tradicionalno zabranjena katoličkim učenjem, u nekim slučajevima može biti dopuštena.
Papa koji je na početku svog pontifikata potaknuo mlade katolike da “stvaraju nered” uživao je u narušavanju normi i kršenju tradicija. Bio je revolucionaran ne samo zbog promjena koje je unio u Crkvu, već i zbog metoda kojima je to činio. Tek je neznatno mijenjao slovo katoličke doktrine, osim što je ojačao jezik Katekizma protiv smrtne kazne, ali je promijenio naglaske, više kroz interakciju s medijima nego službenim magisterijskim izjavama.
Papa Franjo održao je više od 40 konferencija za novinare u avionu i dao više od 200 intervjua, uključujući više od 70 opsega knjiga, prema podatcima iskusnog vatikanskog novinara Luisa Badille. Nijedan papa prije njega nije učinio nešto slično.
Njegove najpoznatije izjave bile su one upućene novinarima, a posebno retoričko pitanje o homoseksualnosti i svećeništvu koje je postavio tijekom svoje prve konferencije za novinare 2013.: “Tko sam ja da sudim?” Te su riječi postale neslužbeni moto njegova pontifikata, široko shvaćene kao odraz tolerantnog stava prema seksualnoj etici i općenitije pomirljivog pristupa suvremenoj kulturi. Taj dojam nije pokušavao otkloniti, već ga je tijekom godina dodatno učvršćivao.
“Ne možemo se stalno baviti samo pitanjima vezanima uz pobačaj, gay brakove i upotrebu kontracepcijskih metoda,” rekao je papa Franjo isusovcu Antoniju Spadaru u intervjuu nekoliko mjeseci nakon svog izbora. Iako je izjavio da se pridržava katoličkog nauka u tim područjima, sugerirao je da su crkveni vođe postali “opsjednuti” tim temama. “Moramo pronaći novu ravnotežu,” rekao je.
Iako je Papa često izražavao svoje zgražanje nad pobačajem, kojeg je usporedio s unajmljivanjem plaćenog ubojice za rješavanje problema, veću je pozornost posvetio ekonomskoj nejednakosti, pravima migranata i zaštiti prirodnog okoliša. Taj je naglasak doveo do napetosti s većinom američkih biskupa koji su nastavili isticati da je protivljenje pobačaju njihova “prva i najvažnija zadaća.”
Papa Franjo uveo je iznimne promjene u vodstvo Crkve. Imenovao je laike i žene na vodeće pozicije u Svetoj Stolici i Državi Vatikanskog Grada. Postavio je redovnicu da nadzire redovničke zajednice diljem svijeta, dok joj je zamjenik bio kardinal. Te su promjene možda bile male po standardima sekularnog svijeta, ali unutar Vatikana djelovale su radikalno.
Pokojni papa unio je neviđenu regionalnu raznolikost u Kardinalski zbor, smanjujući udio kardinala iz Europe i Sjeverne Amerike, dok je povećao zastupljenost iz globalnog juga, uključujući prve kardinale u povijesti iz zemalja s vrlo malim brojem katolika, poput Laosa, Tonge i Mjanmara. Prekinuo je s tradicijom dodjeljivanja crvenog šešira nadbiskupima velikih sjedišta poput Milana, Los Angelesa i Sydneya, te je češće birao ljude progresivnijeg usmjerenja. Te promjene nesumnjivo će utjecati na dinamiku predstojeće konklave, iako je teško predvidjeti na koji način, budući da je papa Franjo sazvao kardinale na otvorenu raspravu samo jednom, u veljači 2014., a većina njih međusobno se ne poznaje.
Promjene koje je papa Franjo uveo u Sinodu biskupa potencijalno su među najvažnijim reformama njegovih institucionalnih preinaka. Dodajući laike i žene u članstvo s pravom glasa u skupštini koja je dotad bila gotovo isključivo ograničena na hijerarhiju, te usvajanjem završnog izvješća Sinode 2024. kao dijela svog redovitog magisterija, postavio je važan presedan za širu konzultaciju katolika u razvoju doktrine. Također je koristio sinodu kao forum za raspravu o nekim od najkontroverznijih pitanja u Crkvi, uključujući ona koja se tiču seksualnosti i roda.
Ipak, velika paradoksalnost pape Franje jest ta što je prvak sinodalne decentralizacije i kritičar “klerikalizma” — izraz koji je bio među najtežima u njegovom bogatom leksikonu osuda — koristio moć svoga ureda jednako odlučno kao i bilo koji drugi papa u modernoj povijesti.
Papa Franjo izdao je gotovo dvostruko više motu proprio, papinskih ekvivalenata izvršnih naredbi, nego njegova dva neposredna prethodnika zajedno tijekom razdoblja gotovo tri puta duljeg. Mogao je biti proizvoljan i monarhistički, uklonivši jednog kardinala iz redova birača zbog navodnih zločina prije nego što mu je suđeno. Tijekom istrage o neuspjelom londonskom poslovanju s nekretninama, koja je kulminirala epohalnim suđenjem 10 optuženika, papa Franjo je nekoliko puta mijenjao vatikanske zakone na načine za koje su odvjetnici optuženih tvrdili da idu u korist tužiteljstva i podrivaju pravičnost postupka.
Ljudi koji će uskoro birati nasljednika pape Franje možda će tražiti nekoga manje samovoljnog, ili barem suzdržanijeg, uz povratak normama koje je pokojni papa često zanemarivao. Ipak, čak i ako sljedeći papa krene drugačijim putem, promjene posljednjeg desetljeća neće se lako poništiti. Papa Franjo nije samo promijenio strukturu i osoblje Crkve, već i njezinu osjetljivost, pomaknuvši njezino težište na načine koji će oblikovati katoličanstvo u godinama koje dolaze.
