U dokumentarcu pod nazivom „Papa odgovora”, snimljenom u lipnju 2022. i upravo objavljenom od strane Disney+, papa Franjo daje odgovore na kontroverzna pitanja deset mladih (odraslih) osoba o seksualnosti, pobačaju i spolu. Mnoge njegove primjedbe i odgovori, kako izvještavaju Catholic News Service i Vatican News, šokantne su u svojoj površnosti.
Ne mogu drugačije reći iz poštovanja prema Petrovom nasljedniku. Dapače, upravo zbog moje predanosti služenja Petrovom nasljedniku moram govoriti na način koji je čak i za mene izravniji nego inače.
Papa, vjerojatno iz želje da se istinski približi mladima na pastoralan način, djelovao je kao pastir koji ugađa svojoj publici – i time je “napravio nered“ od jasnog nauka Crkve po pitanju već navedenih tema. Moram napomenuti da se zalažem za dijalog pun poštovanja i iskrenu suradnju s onima koji su iz bilo kojeg razloga otuđeni od Crkve. Nisam propovjednik “spaljene zemlje“ koji prijeti paklenom vatrom nevjernicima dok ih gađam kopijama Katekizma, i uostalom proveo sam cijeli život u učionici podučavajući studente.
Ipak, dijalog pun poštovanja je jedno, ali korištenje riječi za ugađanje umjesto iznošenja nauka Crkve je nešto sasvim drugo.
Odgovarajući na pitanje o moralnosti korištenja aplikacija za spojeve kao što je Tinder, papa Franjo navodi da su takve stvari “normalne“ jer se mladi ljudi prirodno žele susresti s drugima. Pošten odgovor, ali komentator je ili neupućen u upotrebu Tindera kao alata za kulturu seksualnog “spajanja“ na jednu noć ili papa namjerno skreće pažnju s te činjenice kako bi izbjegao davanje prave moralne procjene. Da budemo sigurni, vjerojatno postoje zdravi odnosi koji su započeli kontaktom na Tinderu; ali aplikaciju uglavnom koriste oni koji, da upotrijebimo staromodnu moralnu terminologiju, žele blud.
Ovo bi trebalo zavrijediti barem usputni komentar pape o zloporabama aplikacija u nemoralne svrhe u našoj seksualno razvratnoj kulturi, što je nova vrsta korištenja tehnologije u nemoralne svrhe. I trebao je reći da su takve prakse krajnje dehumanizirajuće i mogu dovesti do iskrivljene i duhovno smrtonosne seksualnosti. Ali, na temelju dokumentarnog filma, takva opomena se ne daje. Međutim, u raspravi o pornografiji i masturbaciji, koju je očito pokrenula „mlada žena koja kaže da stvara sadržaje za odrasle“, Franjo kaže da je „seksualno izražavanje bogatstvo“, dodajući da „sve što umanjuje stvarno seksualno izražavanje umanjuje osobu, čini ju pristranom i osiromašuje to bogatstvo“.
Sasvim sam siguran da papa Franjo smatra da je spolni čin izvan braka grijeh, što samo čini njegove primjedbe (ili nedostatak primjedbi) o stvarnoj kulturi koju promiče Tinder dvostruko problematičnim jer pokazuje pastoralnu nebrigu prema činjenicama na terenu.
Nadalje, u dokumentarnom filmu papa kaže da nikada ne smijemo reći da je seks “ružna” stvar. Ali tko to kaže? Možda postoji nekoliko tvrdoglavih jansenističkih pojedinaca, koji govore na takav način, ali čak ni moji najvatreniji prijatelji tradicionalisti nikada ne bi iznijeli takvu tvrdnju. Ovo je papin uobičajen opis konzervativnog katoličanstva i njegovog inzistiranja da je seksualni moral važan, ali trebamo drugačije pristupati kritici, s obzirom na odlazak naše kulture u seksualno ludilo. Ali Franjo koristi ovu karikaturu kako bi iznio svoj vlastiti “milosrdni“ stav da “svatko“ treba biti primljen i dobrodošao u Crkvu i da nitko nikada ne smije biti odbijen. („Svaka je osoba dijete Božje“, inzistira on, „svaka osoba“.) Ovo je čista sofistika, budući da koristi lažnu pretpostavku da postoje mnogi u Crkvi koji misle da je seks ružna stvar kako bi se potvrdilo protuslovlje tvrdnje kardinala McElroyja da je ispravan put naprijed biti više “uključiv“ prema svima onima koji žive u nemoralnim seksualnim odnosima. Ovo je lažni oblik uključivosti, koji isključuje pastoralni srednji put beskrajnog opraštanja i dobrodošlice, dok također postavlja izazov Kristova poziva na svetost.
Papa Franjo postavlja ovu lažnu dvojnost i koristi je za promicanje “uključivosti“, koristi probrane riječi pune denotacija koje jedva da su prijateljska prema crkvenom nauku. „Bog nikoga ne odbacuje, Bog je Otac”, kaže, „I nemam pravo nikoga izbaciti iz Crkve. Ne samo to, moja dužnost je uvijek poželjeti dobrodošlicu. Crkva nikome ne može zatvoriti vrata. Nikome”. Ali ovo samo otvara dodatna pitanja. Na primjer, postoje li uopće ograničenja za takvo otvoreno gostoprimstvo? Kojim bi se drugim grijesima također trebalo pozabaviti unutar ove forme pastoralnog (župničkog) djelovanja?
Možemo li sada poželjeti dobrodošlicu otvorenim rasistima bez osude? Mizoginistima? Antisemitima? Mafijašima? Lopovima? Financijskim prevarantima? Ili samo seksualni grijeh treba tretirati uz “pratnju” koja počinje s „Dobro došao, prijatelju!”?
Konačno, i nadasve nečuveno, papa Franjo kaže da je crkvena „kateheza o seksu još uvijek u pelenama“. Što ovo uopće znači? Znači li to, kao što mislim da znači, da tradicionalni nauk Crkve tek treba sazrjeti i odrastati? Ako je tako, to je jedno od onih neuobičajenih “priča“ koje nam daju uvid u to kako papa Franjo stvarno razmišlja. To nam pokazuje da njegovo uništavanje Instituta Ivana Pavla II. u Rimu nije bila slučajnost i da njegovo imenovanje novih članova Papinske akademije za život nije bilo slučajno. To nam govori da je njegovo promicanje prelata poput mons. McElroya, koji otvoreno podržava redefinirani moralni nauk, dio njegovog programa. Imenovanje o. Jamesa Martina na funkciju u Vatikanu, te njegova pisma podrške organizaciji New Ways Ministry nisu proizvod naivnosti pape kojim lako manevriraju njegovi savjetnici, već nam prije pokazuju proizvod proračunate strategije raskida.
Dakle, očito je da Crkvi treba obuku u seksualnosti i da je došlo vrijeme da postanemo odrasli i krenemo u hrabri novi svijet pluralizma seksualnog “životnog stila“. Ali ova karakterizacija tradicionalne moralne teologije Crkve kao one koja je u infantilnom stupnju razvoja može se dogoditi samo putem monumentalnog čina amnezije crkvenog nauka. Zar papa Franjo nikada nije čitao moralnu teologiju svetog Tome Akvinskog? Je li i Toma Akvinski, intelektualno gledano, bio nedorastao moralnom nauku Crkve?
I zar ovaj papa nikada nije čitao moralni nauk sv. Ivana Pavla II.? Kakav je status iznio papa Ivan Pavao II. u teologiji tijela? Teologiji koja je pokazala njegovu pronicljivost i eruditsko razjašnjavanje moralne teologije u enciklici Veritatis Splendor. Treba li sve to odbaciti zamahom metaforičkog štapića i opisati kao fazu u sazrijevanju crkvenog nauka o moralu? Jesu li moralna teologija pape Ivana Pavla i njegovi brojni spisi o seksualnosti i braku stoga bili samo dio “faze sazrijevanja“?
Sve su to smiješne besmislice i neodgovorno je što papa tvrdi. To daje hranu sekularnim kritičarima Crkve – „Vidite, čak i papa kaže da je Crkva bila nedorasla u pitanju morala!“ – i daje dodatan argument hipertradicionalističkim tvrdnjama da je moderna Crkva skrenula s puta. Takve izjave samo hrane pse koji laju, vrebaju i ne čine apsolutno ništa da pomognu i podrže preostale vjernike u Crkvi.
Iza svega ovog vrebaju trenutne rasprave o primjeni nauka Drugog vatikanskog sabora i Papine riječi u ovom intervjuu impliciraju da su u pravu oni koji zastupaju pogled na Koncil kao na događaj raskida s prošlošću. I ne samo to, nego papine riječi impliciraju ne samo odbacivanje naslijeđa Ivana Pavla II., već i pape Benedikta XVI., čija je glavna tema bila prednost logosa nad etosom, te Božje objavljene istine nad strastima i prolaznim modama trenutka.
U zaključku, sve što mogu reći nakon čitanja o ovom dokumentarnom filmu jest: „Bože moj, ovo je sramotno!“.
