Andrea Riccardi, utemeljitelj Zajednice Sant’Egidio, napisao je članak za talijanske novine Corriere della Sera o govoru pape Franje održanom dan ranije povodom primanja prestižne nagrade Karla Velikoga za europske integracije.
Ukratko, Riccardiev argument je da papa Franjo ne smatra kako je glavni izazov Europe onaj na koji je upozoravao papa Benedikt XVI, odnosno sekularizam i njegove tegobe, nego potreba obnavljanja kulture dijaloga i integracija, te promicanje “socijalne ekonomije” koja bi bila sposobna osigurati radna mjesta i nadu, posebno za novopridošle i mlade.
“U vrijeme etno-nacionalizma“, Riccardi piše, “Papa Franjo predlaže ‘koalicije’, ali ne u političko-vojnom smislu, nego ‘kulturnom, odgojnom, filozofskom i religioznom” za Europu i za mir: “Idemo naoružavati naše ljude kulturom dijaloga i dobrodošlice.“
Ova poruka, naravno, ima veliku važnost u trenutku u kojem se Europa bori s najdramatičnijom izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata, a kada se glavni procjepi nalaze između integracije i zatvaranja.
Riccardi podsjeća kako ne tako davno, “dijalog” i nije baš bio glavna nota u odnosima Vatikana i Europe.
Kasnih 1990.-ih i 2000.-ih, pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. vodili su žestoke bitke u pokušaju vraćanja Europe njezinim kršćanskim korijenima, između ostalog, inzistirajući na tome da novi ustavni dokument za Europu mora sadržavati takozvano “pozivanje na Boga” ili invocatio Dei.
Nakon neuspjeha, osjećaj otuđenja je bio često prisutan. U 2007. godini, kada je Benedikt XVI. primio izaslanstvo političara i biskupa na obilježavanju 50. obljetnice Rimskih ugovora, papa je tada oštro optužio Europu za “otpadništvo od same sebe”.
Za one europske katolike najviše ogorčene stanjem u Europi, izraz “kreativna manjina”, koji je popularizirao kardinal Joseph Ratzinger prije njegovog izbora za papu, obilježio je njihov odnos prema današnjoj kulturi i politici u Europi.
U glasovitom govoru 2004.-e Ratzinger je istaknuo: “kršćanski vjernici bi na sebe trebali gledati kao na kreativnu manjinu, koja će Europi pomoći vratiti ono što je najbolje u njenoj baštini i s time se staviti u službu cijelome čovječanstvu“.
Iako to možda nije bila Ratzingerova namjera, velik broj vjernika se osjećao kao dio neke buntovne subkulture, čiji je zadatak sačuvati baštinu vjere u neprijateljskom sekularnom okruženju. Spominjao se duh contemptus mundi, ili “prezir prema svijeta” iz doba ranokršćanskih monaških pokreta.
Papa Franjo, u očima Riccardia, predstavlja dramatičan raskid s takvim mentalitetom.
Nevjerojatno, ali u papinom govoru od skoro 3.000 riječi na svečanom primanju nagrade, ni jednom nije spomenuta riječi “sekularno” i “sekularizam”. Zasigurno je dakle izgubljena bitka za klauzulu “invocatio Dei”, što se očitovalo u njezinoj potpunoj odsutnosti.
Umjesto toga, papa Franjo je skicirao ulogu Crkve u današnjoj Europi i šire za ljude vjere, kao promicateljice susreta i integracije.
Kada je govorio o “korijenima” Europe, papa Franjo nije mislio na srednjovjekovno kršćanstvo, nego na ono nakon Drugoga svjetskog rata i viziju kontinenta kao bastiona mira, ljudskih prava i tolerancije, koje prevladava nasilne nacionalizme toliko podgrijavane između dva svjetska rata.
Naravno, Franjo je svjestan da je poslijeratni europski projekt, kovan od državnika poput Alcide De Gasperia, Roberta Schumana i Konrada Adenauera, velikim dijelom imao korijene u svojoj kršćanskoj baštini i vrijednosti; Schuman je danas čak kandidat za svetost.
Kako piše Riccardi, papa Franjo smatra da europski korijeni trebaju biti “navodnjavani Evanđeljem”.
Ipak, za papu Franju, vjera sprovedena u djela je ono na što se računa. Kršćanstvo, smatra on, se ne brani vodeći bitke preko simbola i praznih fraza, nego stavljanjem svojih uvjerenja u praksu u trenucima kada su svijetu najpotrebnija.
“Političari su zato pronašli u papi duhovnog vođu koji vjeruje u Europsku uniju, dok god se ona može proširiti i integrirati“, napominje Riccardi.
“Po papinoj procjeni, Europa je danas u padu zbog straha od susreta s drugačijim ljudima i drugim religijama, skrivajući se iza granica i kristaliziranih identiteta“, nastavlja Riccardi u svojoj analizi.
Ne tako davno, dio političke klase u Europi i njezinih kulturnih elita su smatrali papinstvo, te Crkvu, preprekom za emancipirano, pluralističko društvo koje žele graditi. Danas, barem neki od njih, vide papinstvo i Crkvu kao sredstvo za tu svrhu, a možda i njihovu posljednju, i najveću nadu.
Vrijeme će pokazati koliko uspjeha papa Franjo može imati kao vođa nove “duhovne koalicije” koja nastoji oživjeti europske humanističke ideale, jer politički trendovi, dakako, nisu ohrabrujući, pogotovo zbog rastuće popularnosti desničarskih stranaka i neprijateljstva prema Europskoj uniji koje se danas osjeti u zraku u mnogih europskih gradova.
