U pismu koje je navodno napisano kako bi podržalo biskupe SAD-a, papa Franjo im je zapravo znatno otežao situaciju. U svom pismu o imigracijskoj politici Trumpove administracije, Papa iznosi argument koji je slabo informiran, lako osporiv i vjerojatno će podijeliti američke katolike. To je rasprava koju američka hijerarhija ne može dobiti. I, ne slučajno, argument koji Papa iznosi značajno se razlikuje od najnovijih izjava promišljenijih američkih prelata.
Je li neki moderni Papa ikada napisao izjavu tako oštro kritičnu prema politici suverene države? Ako jest, promaklo mi je. Enciklika Mit Brennender Sorge nedvosmisleno je osudila nacističku rasnu ideologiju, ali papa Pio XI. u tom se dokumentu usredotočio na načela, a ne na specifične javne politike. Postoji presedan za papinsko pismo kojim se opominje američka hijerarhija, naravno, ali u Testem Benevolentiae papa Lav XIII. također je govorio općenitim pojmovima—toliko općenitim da su „amerikanisti“ koje je želio ukoriti mogli (i jesu) odgovoriti da se Papine opomene ne odnose na njih.
To nije slučaj s pismom pape Franje. Nema sumnje da je imao namjeru kritizirati Trumpovu administraciju, a posebno njezine planove za deportaciju ilegalnih imigranata. Također, svatko tko prati američku političku scenu ne može propustiti primijetiti Papinu namjernu kritiku katoličkog političara, potpredsjednika J.D. Vancea.
Kad su smatrali potrebnim intervenirati u političkim raspravama, prethodni su Pape mudro ograničavali svoje izjave na iznošenje moralnih načela. Uostalom, primjena tih načela na konkretne okolnosti u sekularnom svijetu posao je laika, dok je na političkim vođama da donose razborite odluke o javnim politikama. Nepogrešivost učiteljskog autoriteta Crkve ne proteže se na političke rasprave. Zapravo, kada prelati postanu stranački nastrojeni, rezultati su obično štetni: za društvo, za Crkvu ili vrlo vjerojatno za oboje.
Koja načela dolaze prva?
Ako je Papin primarni cilj obrana ljudskog dostojanstva i razotkrivanje nepravde, znakovito je da je ovo pismo—najjača politička izjava njegova pontifikata—uputio američkim biskupima. Mogao je, primjerice, osuditi nepravde koje čini komunistički režim u Kini: gušenje demokracije i vjerskih sloboda, brutalno postupanje prema etničkim manjinama i (budući da je papa Franjo duboko zabrinut za „naš zajednički dom“) strašan stupanj onečišćenja okoliša. No ovaj Papa ostao je nijem o nepravdama u Kini. Zapravo, pod njegovim vodstvom Vatikan je učinio sve da se dodvori kineskom vodstvu, dok je jedan od Papinih ključnih saveznika Kinu čak naveo kao model katoličkog socijalnog nauka!
A ako je Papa želio primijeniti načela katoličkog socijalnog nauka na američku scenu, zašto nikada nije osudio Bidenovu administraciju zbog globalne promocije pobačaja, istospolnih brakova i rodne ideologije? Papa Franjo se, na njegovu čast, često žalio na „ideološku kolonizaciju“ koju provode moćne nacije, namećući svoje destruktivne ideje zemljama u razvoju koristeći financijsku moć kao polugu za širenje seksualne revolucije. Pod vodstvom predsjednika Bidena, katolika, SAD je postao najmoćnija sila takve ideološke kolonizacije u svijetu.
Pod Bidenom (i njegovim prethodnikom, predsjednikom Obamom), moć savezne vlade također je upotrijebljena protiv katoličkih ciljeva na domaćem planu. SWAT timovi upadali su u domove mirnih pro-life aktivista; savezni tužitelji progonili su Male sestre siromašnih; državne agencije osnovane za borbu protiv diskriminacije ciljale su zdravstvene djelatnike koji su odbili sudjelovati u nemoralnim postupcima. Ali papa Franjo nikada nije povezao te točke.
Zašto onda ovako oštar stav prema novoj administraciji, samo nekoliko tjedana nakon što je Trump preuzeo dužnost? Neki Papini pristaše tvrde da je potpredsjednik Vance prvi napao, odgovarajući biskupima koji su kritizirali novi pristup ilegalnoj imigraciji. No Vance zasigurno nije prvi katolički političar koji je uzvratio kritikom crkvenih dužnosnika. U prošlosti su istaknuti demokrati, poput pokojnog Teda Kennedyja i Nancy Pelosi, otvoreno kritizirali crkveno učenje, primjerice o nemogućnosti ređenja žena.
U suprotnosti s crkvenim naukom
Papa Franjo na vrlo čvrstom tlu kada naglašava nepokolebljivu predanost Crkve ljudskom dostojanstvu. Nitko—ni u Katoličkoj Crkvi ni u Trumpovoj administraciji—ne bi se trebao protiviti tom načelu. No Papina iskrivljena primjena tog načela sada olakšava njegovo odbacivanje.
SAD je povijesno bio velikodušan u prihvatu imigranata, i većina nas ima razloga slaviti tu velikodušnost. Kip slobode simbolizira američku spremnost na prihvaćanje novih građana. No postoje granice imigracije koje društvo može podnijeti—granice koje su dobro utvrđene u katoličkom socijalnom nauku, koji uči da nacija ima pravo štititi svoj narod i svoju kulturu. Gdje bi se te granice trebale povući? To je razborito pitanje, na koje najbolje mogu odgovoriti građani i njihovi vođe, a ne netko tko živi 4000 milja daleko.
Čak i papa Franjo u ovom pismu priznaje da „treba priznati pravo nacije da se brani i štiti zajednice od onih koji su počinili nasilne ili teške zločine.“ No zatim inzistira na tome da netko tko prekrši imigracijske zakone nije kriminalac. No manje od mjesec dana prije, Vatikan—čiji je papa Franjo vrhovni zakonodavac—pooštrio je kaznene mjere za ilegalni ulazak u grad-državu, predviđajući četverogodišnje zatvorske kazne i kazne od 25.000 dolara.
Anti-američka pristranost…
Ovo pismo nije samo Papina politička intervencija, već i dokument koji će vjerojatno imati negativne posljedice. Njegovi argumenti su manjkavi, a još gore, potiču Amerikance koji se s njim ne slažu da preispitaju njegov moralni autoritet, pa i autoritet Crkve u cjelini.
Papa Franjo ovom intervencijom dodatno komplicira položaj američkih biskupa, koji bi možda željeli zauzeti nijansiraniji pristup imigracijskoj politici. Ako im je cilj doista pomoći migrantima, ova Papina intervencija mogla bi imati suprotan učinak—otežavajući svaki pokušaj postizanja razumnog kompromisa.
Niti je Papino pismo prvi znak otvorenog neprijateljstva. Imenovanje kardinala Roberta McElroya nadbiskupom Washingtona i njegova kasnija izjava da Trump vodi „rat straha i terora“ bili su jednako jasni pokazatelji da Papa želi izravan sukob. Ovotjedno imenovanje novog nadbiskupa Detroita, Edwarda Weisenburgera, koji je ranije razmatrao mogućnost izopćenja katoličkih službenika na granici koji provode imigracijske zakone, još je jedan takav znak. (Je li ijedan američki prelati ikada predložio izopćenje za osiguravatelje koji isplaćuju naknade za sakaćenje djece ili za policajce koji odvode pro-life prosvjednike od vrata klinika za pobačaj?)
Pitanje deportacije imigranata nosi ozbiljne praktične izazove. Hoće li to štetiti obiteljima? Poremetiti zajednice? To su pitanja vrijedna rasprave, a neki američki biskupi ih i postavljaju—ali tek nakon što su dokazali svoju vjerodostojnost priznavanjem da je sadašnji američki imigracijski sustav nepopravljivo slomljen i da ga treba obnoviti.
Papa Franjo nanosi nepravdu Amerikancima kada piše da bi restriktivnija imigracijska politika bila „izgrađena na temelju sile“, sugerirajući da takva ograničenja koriste bogatima i moćnima na račun potrebitih. U stvarnosti, siromašni su ti koji žive u četvrtima gdje je kriminal porastao zbog imigrantskih kriminalnih bandi; mlade radničke obitelji se bore kako bi spojile kraj s krajem dok se natječu s imigrantima za radna mjesta i stanovanje. Bogati liberali nas uvjeravaju da se ne trebamo brinuti o troškovima usluga za imigrante jer „to si možemo priuštiti.“ Da, možemo, ali samo ako te troškove svalimo na ogromni savezni dug koji ćemo ostaviti svojoj djeci. Nije li spremnost da našoj djeci ostavimo dug koji već sada iznosi više od 300.000 dolara po osobi očito kršenje ordo amoris?
… što će potaknuti antikatoličke predrasude
Budući da je Papino pismo neskriveno politički dokument, trebalo bi ga procijeniti prema njegovim političkim učincima—koji će biti negativni. Papini su argumenti pogrešni. Još gore, oni izazivaju mnoge Amerikance koji se s njim ne slažu da preispitaju Papin moralni autoritet, kao i autoritet Crkve u cjelini.
Katolički prelati često ne prepoznaju golemi gubitak vjerodostojnosti koji je crkvena hijerarhija pretrpjela posljednjih godina zbog niza skandala. Papa Franjo je sam primjer toga. Na isti dan kada je objavljeno Papino pismo američkim biskupima, drugi naslovi u medijima ponovno su izvlačili na površinu štetne skandale biskupa Zanchette i „Uncle Teda“ McCarricka, koji su vrlo štetni za ovaj pontifikat. Sve dok svećenik Marko Rupnik ostaje u dobrom stanju, Papini kritičari imat će jednostavan odgovor na svaku neželjenu izjavu iz Rima.
I doista, „granični car“ Trumpove administracije, Tom Homan, koji je katolik, odgovorio je na Papino oštro pismo jednako oštrim riječima. „Imam oštre riječi za Papu,“ rekao je, dodajući da bi se poglavar Katoličke crkve „trebao pobrinuti da popravi Katoličku crkvu.“ Skandali unutar Vatikana možda nemaju izravnu vezu s američkom imigracijskom raspravom, ali itekako olakšavaju odbacivanje vatikanskog stajališta.
Možda je značajno to što u svojoj izjavi kojom je odgovorio na Papino pismo nadbiskup Timothy Broglio, predsjednik Konferencije katoličkih biskupa SAD-a, nije ponovio konkretne argumente koje je Papa iznio. Ponovno je potvrdio temeljno načelo da u promišljanju o problemima migranata „uvijek trebamo vidjeti Lice Krista.“ No, u svom kratkom odgovoru nije pokušao izvući konkretne praktične zaključke iz tog načela. Umjesto toga, s poštovanjem je zahvalio Papi „na vašoj molitvenoj podršci.“
Čitajući nadbiskupov odgovor, osjećam li blagi nagovještaj da američki biskupi žele da ih Papa podrži dok zauzimaju nijansiraniji pristup imigracijskoj raspravi? Nadam se da je tako.
