Danas donosimo još jedan pogled iz kanonske perspektive na papinu ne(sp)retnu izjavu da je “velika većina naših sakramentalnih brakova nevaljana“, eminentnog kanonskog pravnika Edwarda Petersa objavljenog na njegovom blogu In the Light of the Law:
Papini najnoviji komentari o braku ukazuju na uznemirujući smjer, ali pozabavimo se prvo s dvije važne stvari.
Prva točka. Kohabitacija nije brak.
Usred meteža koji je prouzročila Papina nepromišljena tvrdnja da je “velika većina naših sakramentalnih brakova nevaljana” – tvrdnja koja je bezobzirna ako je pogrešna (što i jest) te nabijena očajem ako je istinita (što nije), tvrdnja nakon koje nije uslijedila isprika, njezino službeno opozivanje, pa čak ni birokratsko “pojašnjenje”, nego orwellovsko mijenjanje Papinih riječi u Vatikanskim arhivima, u tom velikom neredu velim, previđen je Papini drugi, ali jednako problematičan komentar o tome kako je “siguran da su kohabitirajući parovi u stvarnome braku i da imaju bračne milosti”. Premda je višestruko pogrešno (teološki, kanonski, pastoralno, društveno), Papino izjednačavanje kohabitiranja (“vjernog”, što god to značilo) s kršćanskim brakom nije, mirabile dictu, prepravljeno u banalnu frazu ili potpuno izbrisano: njegove riječi su i dalje tamo: “in queste convivenze … sono sicuro che questo è un matrimonio vero, hanno la grazia del matrimonio…“
Budimo jasni: brak je brak, ali kohabitacija (kako se tu riječ gotovo univerzalno shvaća u društvenom diskursu) je samo kohabitacija. Gdje početi?
Svi započinju kao samci. Ostaje se samcem osim ako se ne prođe ceremoniju koja se zove vjenčanje, kad se (pretpostavljamo, barem) stupa u brak. Ljudi koji su oženjeni dobivaju pravo činiti neke stvari koje ljudi koji nisu u braku nemaju pravo raditi poput, primjerice, ispunjavanja obrasca za zajednički bračni povrat poreza s određenom osobom te seks s tom određenom osobom ako to oboje odluče. Uz to, međutim bračni par koji je kršten prima nešto dodatno na svojem vjenčanju; prima sakrament koji se zove Ženidba i s tim sakramentom dolaze vrlo moćne milosti koje je uz njega vezao Isus kako bi pomogao kršćanskim parovima koji žive u teškoj i predivnoj stvari koja se zove brak.
Međutim, netko tko nije u braku nema pravo na obrasce za zajednički bračni povrat poreza s bilo kim te nema pravo na seks ni s jednom osobom. K tome, čak i ako je osoba krštena (i neovisno koje bi druge sakramentalne milosti mogle biti na djelu u njezinom životu), samac ne dobiva specifične milosti Ženidbe. Zašto? Zato što kohabitacija NIJE brak, a kamoli “pravi brak”, te kohabitirajući par NEMA udjela u milostima Ženidbe.
Druga točka. Puki civilni brak može, ali ne mora biti brak.
Tvrdeći da su parovi koji “vjerno” (?) kohabitiraju u pravome braku (što nisu), Papa je također rekao da su parovi koji su samo civilno vjenčani u pravome braku (što mogu, ali ne moraju biti). Da bi shvatili o čemu se radi, trebamo stvari preciznije razlikovati.
Parovi u kojima nijedna osoba nije katolik (tj. većina svijeta), čak i ako su oboje kršteni, mogu se vjenčati (Crkva bi kazala “valjano”) u pukoj civilnoj svečanosti. U toj mjeri, Franjo bi bio u pravu kad kaže da civilno vjenčani parovi imaju prave brakove. Ali ako Papa misli da su katolici koji su samo civilno vjenčani – i s obzirom na kontekst njegovih komentara, to je vjerojatno imao na umu – kao i kohabitirajući parovi (navodno) u stvarnim brakovima i uživaju milosti Ženidbe, onda moram reći: Ne, to je krivo – premda bih ja želio da je u pravu. Opet, zahtjevi “kanonske forme” (lijeka koji je odavno nadživio bolest za koju je bio propisan) ozbiljno komplicira poruku Crkve o trajnosti braka.
Budući da je za katolike (idemo govoriti ovdje samo o onima rimskoga obreda) za valjanu ženidbu (opet pojednostavljeno rečeno) potrebno da se vjenčaju u crkvenom obredu, oni deseci tisuća katolika koji se “vjenčaju” samo civilno (uz nekoliko rijetkih iznimki) nisu ništa više u braku od parova koji jednostavno kohabitiraju (“vjerno” ili ne). K tome, zbog neodvojivosti bračnog saveza od sakramenta, ako je osoba nevaljano “vjenčana” (a “brakovi” među katolicima koji zanemare kanonsku formu su nevaljani), onda ta osoba ne prima ni sakrament Ženidbe ni ijednu od milosti tog sakramenta. Zašto? Zato što nepostojanje braka znači nepostojanje Ženidbe.
Tu leži problem: Budući da se praktično sav ostatak svijeta, uključujući krštene ne-katolike, može vjenčati u puko civilnom obredu, oni su stoga vezani tim brakovima ako u njih stupe. Dakle, premda civilno vjenčanje može biti jednako neozbiljna stvar za neke ne-katolike kao što je za neke katolike, samo katolici mogu, zahvaljujući kanonskoj formi, igrati kartu “besplatnog izlaza iz braka”. I bome je igraju. Često. Iz toga slijede komplikacije na koje sam ja (i neki drugi odlični kanonisti unazad 50 godina) upozoravao po pitanju crkvenoga nauka o trajnosti braka s obzirom na kanonsku formu. Stoga tvrdim da forma jednog od ovih dana mora nestati – ali to je tema za drugu raspravu.
Ukratko, ako je Papa imao na umu ne-katolike, bio bi u pravu da je njihovo samo civilno vjenčanje stupanje u brak (premda mi izmiče zašto bi raspravljao o tim osobama zajedno s kohabitirajućim parovima); ali ako je na umu imao katolike (što vjerojatno je), onda je u krivu kad tvrdi da su te osobe istinski u braku i da crpe sakramentalne milosti Ženidbe (premda bi to objasnilo zašto spominje te osobe u istom dahu s kohabitirajućim parovima, budući da ni jedni ni drugi nisu u braku).
Sad, kad smo se pozabavili s ove dvije točke, dok još uvijek odjekuje debakl tvrdnji o masovnoj nevaljanost koja navodno mori kršćanski brak, možda se ovdje može nazrijeti nešto dublje.
Razmotrite, brak, poput trudnoće, jedna je od onih “ili/ili” situacija – ili jesi ili nisi. Mišljenja drugih ljudi, pa čak i vlastito mišljenje o tome jeste li ili niste je nevažno za činjenicu jeste li ili ne. Brak je objektivna činjenica, ne subjektivni (koliko god iskren bio) osjećaj ili stav. K tome, Papine zadnje izjave o braku nisu bili lapsusi kao kad pogriješite datum sastanka, one nisu govorkanja koja je podijelio prelat poznat po fleksibilnom stavu spram preciznosti ili pak priče koje su podijelili rođaci iz Argentine, te nisu natuknice o njegovom mišljenju koje su ostale dvosmislene zbog nekih očitih izostavljanja. Umjesto toga, te nedavne izjave je Papa mirno izrekao pred velikom i njemu naklonom publikom, sa stručnim savjetnicima pri ruci, na opširan način. Sve to sve ukazuje, mislim, na konzistentan i uznemirujući smjer.
A koji je to smjer?
Ovaj: papa Franjo zbilja – i mislim iskreno – vjeruje:
(A) većina brakova (barem većina kršćanskih brakova) zapravo nisu, u dubini, brakovi (i stoga postupak proglašenja ništavosti treba biti ubrzan da se razriješe ionako vjerojatno nevaljani brakovi, a posljedice novog vjenčanja nakon sklapanja braka trebaju se omekšati zato što većina ljudi u tim drugim brakovima vjerojatno nije bila u pravome braku prvi put, i tako dalje); te
(B) puno stvari koje nisu brakovi (poput kohabitacije i samo civilnih vjenčanja među katolicima) su zapravo, u dubini, brakovi (i zbog toga ih trebamo afirmirati i zajamčiti im da oni uživaju iste milosti kao i ljudi u braku, i tako dalje).
Da je to Papino mišljenje može se, predlažem, izravno iščitati iz njegovih vlastitih riječi (izbrisanih ili ne) te bi, ako sam u pravu, objasnilo puno toga, od njegova favoriziranja kardinala Kaspera i micanja u stranu kardinala Burkea, izvođenja više problematičnih sudskih “reformi” u Mitis Iudex te ostavljajući dvoznačnima više ključnih točaka kojima je teško potrebno pojašnjenje u Amoris laetitia. Nesvodivo objektivna “ili-ili” narav braka ne bi odgovarala nekome tko preferira subjektivne, fleksibilne pristupe koji omogućuju “i-i” odgovore, ali – koje god probleme tu postavlja načelo neprotuslovlja – uvjerenje da većina brakova nisu brakovi, ali da su mnogi ne-brakovi zapravo brakovi puno bi toga objasnilo.
S tim na umu, ne vidim načina kako izbjeći zaključak da se u Crkvi odvija kriza (u grčkom značenju te riječi) braka i da će ta kriza kulminirati u pitanju bračne discipline i zakona. Ako je tako, valja na umu držati ovu ključnu činjenicu: nijedan sakrament ne duguje toliko svoje teologije crkvenoj disciplini kao što Ženidba duguje kanonskom pravu.
Listajući stranice, recimo, klasične studije Kršćanski brak (1933.) isusovca p. Georgea Joycea, čitatelju stalno upada u oči to koliko razvoj katoličke doktrine o braku duguje praktičnom radu kanonskih pravnika koji su se bavili bračnim pitanjima. Činjenica da najnovija kriza o braku toliko ovisi o tome kako se koriste kanonski pojmovi poput “valjan” ili “ništavan”, o tome kako se “brak” i “Ženidba” definiraju ili o tome što pravno konstituira “objektivno teški grijeh” i “pokajanje” nikoga ne bi trebala iznenaditi. Katolička teologija braka i katoličko bračno pravo su duboko, duboko isprepleteni. Ta snažna prisutnost prava u bračnim pitanjima objašnjava čak i, mislim, barem djelomično zašto neki zagovornici “omekšavanja” crkvene bračne discipline tako često pogrđuju kanonske pravnike kao farizeje kamenih srca, kojima je stalo samo do pravila (nesvjesni ironije da su, u konačnici, farizeji bili ti koji su pokušali skrenuti od Božjeg nauma za brak). Braneći crkvenu bračnu disciplinu, kanonski su pravnici odavno bili ključni u obrani crkvene bračne doktrine. Nadam se da ćemo takvima i ostati.
U zaključku, apstrahirajući od toga s kojim bi se drugim pitanjima Crkva pod Franjom mogla suočiti, mislim da će bračna kriza kojoj on daje povoda biti odlučena u tome hoće li se crkveni nauk o braku, za koji svi tvrde da ga poštuju, konkretno i učinkovito zaštititi u crkvenom pravu ili će se kanonske kategorije koje se odnose na brak tako iskriviti (ili jednostavno zanemariti) da se u biti brak i bračni život prepusti sferi osobnog mišljenja i individualne savjesti. Povijest je uvijek favorizirala ono prvo; disidenti se skrivaju iza ovog drugog.
Sv. Thomas More i Raymonde Penyafort, molite za nas.
Prijevod: H. J.
