Razni komentatori tvrdili su da je papa Franjo “napunio” zbor kardinala liberalima, no to ne uzima u obzir broj pravovjernih kardinala koje je također imenovao. Iz više razloga, Franjo je imenovao nemali broj kardinala s tradicionalnim stavovima o seksualnosti, ženama i doktrini općenito. Neki od njih bili su „iznenađujuća“ imenovanja sa Zapada i iz Latinske Amerike, ali i mnogi iz zemalja Trećeg svijeta. Mnogi su od njih i iznenađujuće mladi. Sama ideja da Franjo imenuje konzervativne kardinale šokantna je i zbunjujuća za mnoge, te zaslužuje detaljnu analizu.
Nekolicina pravovjernih sa Zapada
Gerhard Ludwig Müller ističe se kao očit rani primjer konzervativnog kardinala kojeg je imenovao papa Franjo. Njegovi pravovjerni stavovi dobro su poznati i govore sami za sebe, no budući da ga je papa Franjo naslijedio kao tek imenovanog prefekta Kongregacije za nauk vjere, može se tvrditi da se njegovo imenovanje ne računa kao tipično Franjino imenovanje.
Lars Anders Arborelius iz Švedske vrlo je sličan. Suprotstavio se agendi njemačkog Sinodalnog puta i njegovim pokušajima mijenjanja katoličke doktrine na njemačkom tlu, branio je tradicionalnu seksualnu etiku i bio je sklon Tridentskoj misi, pokušavajući ograničiti primjenu dokumenta Traditionis Custodes.
On predstavlja protukulturnu pravjerju u zapadnoj Europi, nasuprot pokušajima prilagodbe liberalizmu koje promoviraju Hollerich te belgijski i njemački biskupi.
Gérald Cyprien Lacroix iz Kanade, imenovan tijekom prvog konzistorija 2014., također je bio jasan protukulturni pro-life glas, koji je zauzeo čvrst stav o pobačaju i eutanaziji. Zalagao se za konzervativno tumačenje Amoris Laetitia i nije podržavao pričest za razvedene i ponovno vjenčane. Aktivno je radio na novevangelizaciji Quebeca, za koji je izrazio žaljenje jer je postao izrazito sekulariziran. U jednom intervjuu 2015. godine pridružio se Franjinom pozivu na pastoralnu uključivost, uz potvrdu da je crkvena doktrina o seksualnosti poznata i da se neće mijenjati.
„Za sve ima mjesta. Vrata su otvorena,“ naglasio je kardinal Lacroix. „Naravno da znate da Katolička crkva nikada neće promicati istospolni brak, ali poštujemo li homoseksualne osobe? Primamo li ih? Pratimo li ih? Naravno. No, kako bismo poštivali Crkvu i njezin nauk, koji se temelji na dugoj tradiciji i Božjoj riječi, nećemo ići toliko daleko da dajemo blagoslov. Ali to ne znači da odbacujemo.“
Orani João Tempesta iz Brazila bio je jedan od prvih konzervativnih Latinoamerikanaca koje je imenovao papa Franjo. Bio je relativno kritičan prema teologiji oslobođenja, umanjivao je radikalne izjave pape Franje tijekom ranih godina pontifikata i svrstao se uz kršćansku „desnicu“ u kontekstu brazilske politike. Poticao je predsjednika Bolsonara da potpiše deklaracije protiv pobačaja i istospolnih brakova.
Dominique Mamberti, francuski nadbiskup kojeg je papa Benedikt XVI. imenovao za tajnika za odnose s državama, a papa Franjo za prefekta Apostolske signature kao nasljednika kardinala Burkea, još je jedan jasan konzervativac. Govorilo se da ne voli ograničenja za Tridentsku misu, a otvoreno se protivio istospolnim brakovima i ograničavanju vjerske slobode u ime LGBT prava.
Rastući broj azijskih konzervativaca posljednjih godina
Papa Franjo imenovao je takve prelati tijekom godina, ali njihov je broj bio relativno ograničen. Trend konzervativnih imenovanja jasno se ubrzao 2022. godine.
Tada je dodao Williama Goh Senga Chyea iz Singapura, pravovjernog azijskog prelata koji je zauzeo kritičniji stav prema Kini, podržavao tradicionalne prakse poput pričesti na jezik i izrazio sumnje u vezi dopuštanja glasovanja na sinodi osobama koje nisu biskupi.
Virgílio do Carmo Da Silva iz Istočnog Timora pokazao se kao sličan glas pravovjerje, koji se pridružio konzervativnim kardinalima u Pragu kako bi osudio rodnu ideologiju.
Giorgio Marengo, misionarski poglavar u Mongoliji porijeklom iz Italije, brzo je pokazao kritički stav prema šamanizmu i religijskom sinkretizmu te podršku crkvenoj tradiciji.
Godine 2023. još jedan konzervativac iz jugoistočne Azije, Sebastian Francis iz Malezije, koji se čini blizak Gohu, također je imenovan. Francis je otvoreno propitivao problematične točke Amoris Laetitia i moguće otvaranje prema dopuštanju pričesti razvedenima koji su ponovno vjenčani, tijekom svoje ad limina posjete 2018. Također ima manje uljepšanu sliku o islamu nego papa Franjo te je bio spreman javno govoriti o problemima muslimana s tolerancijom, kao i kritizirati utjecaj šerijatskog prava na pravni sustav u Maleziji.
Pablo Virgilio David s Filipina također zaslužuje posebno spominjanje. Imenovan je kardinalom prošle godine, trenutačno je predsjednik biskupske konferencije na Filipinima, i predvodi borbu protiv legalizacije razvoda. Sudjelovao je na pro-life i pro-obiteljskim marševima, uspješno potaknuo senat da odbaci zakon protiv diskriminacije koji je promovirao LGBT prava, te je ustvrdio da oženjeni muškarci mogu biti zaređeni za svećenike samo ako žive u potpunoj čistoći.
Afrički blok
Afrički kardinali oduvijek su bili najdosljedniji konzervativni blok koji je Franjo dodao u zbor kardinala. Antoine Kambanda iz Ruande usprotivio se Fiducia Supplicans, kontracepciji i razvodu; Berhaneyesus Demerew Souraphiel iz Etiopije pozvao je na ustavnu zabranu homoseksualnosti i također se protivio kontracepciji; Dieudonné Nzapalainga iz Srednjoafričke Republike čvrsto se protivi promjenama vezanim uz svećenički celibat, a Désiré Tsarahazana s Madagaskara izjavio je nedvosmisleno da se crkveni nauk nije promijenio nakon dokumentarca iz 2020. koji je sugerirao da papa Franjo podržava civilne zajednice istospolnih parova.
Kada je Franjo gotovo udvostručio broj svojih imenovanja kardinala tijekom tri konzistorija od 2022. do 2024., imenovanja iz Afrike osigurala su da se nekoliko novih članova pridruži pravovjernom bloku.
Godine 2022. papa Franjo imenovao je konzervativnog Nigerijca i štićenika kardinala Arinzea – Petera Okpalekea – u kardinalski zbor (također je imenovao jednog protiv-LGBT salezijanca iz Gane, koji je, nažalost, preminuo kasnije iste godine zbog srčanih problema). Godine 2023. imenovao je Protasea Rugambwu iz Tanzanije i Stephena Ameyua Martina Mullu iz Južnog Sudana; a konačno 2024. dodao je jednog konzervativnog Afrikanca – Ignacea Bessi Dogboa iz Obale Bjelokosti.
Nekolicina kardinala koji su se ranije činili umjerenijima, pomaknuti su udesno nakon iznenadnog i anti-sinodalnog objavljivanja Fiducia Supplicans. Kaže se da je taj dokument ujedinio afričke kardinale u koherentniji konzervativni blok.
Blagi zaokret prema istočnoj Europi
Činjenica da je 2024. imenovan samo jedan Afrikanac može se tumačiti kao odgovor na gotovo sveopće odbacivanje Fiducia Supplicans u Africi. Ipak, to se pokazalo uglavnom nebitnim, jer je Franjo iste godine imenovao neuobičajeno velik broj istočnoeuropskih i zapadnih konzervativaca.
Papa Franjo je prije 2024. imenovao samo jednog istočnoeuropskog kardinala – poljskog nadbiskupa Grzegorza Ryśa. Godine 2024. imenovao je trojicu istočnoeuropljana: Rolandasa Makrickasa iz Litve, Ladislava Németa iz Srbije i Mykolu Bychoka iz Ukrajinske grkokatoličke crkve.
Makrickas i Bychok obojica su jasni i čvrsti konzervativci iz istočne Europe. To nije spriječilo neke da Bychoka koriste kao primjer kako papa Franjo „puni“ Zbor kardinala liberalima, jer je sudjelovao u maršu za izbjeglice u Australiji, gdje vodi ukrajinsku dijasporu. Ipak, Bychok je potpuno usklađen s vodstvom Ukrajinske grkokatoličke crkve, koje je odbacilo Fiducia Supplicans i sukobilo se s papom Franjom zbog njegove, kako kažu, preblage retorike prema ruskoj invaziji na Ukrajinu. Sam Bychok je, kada je objavljeno njegovo imenovanje za kardinala, iskoristio priliku da izrazi velike pohvale preminulom kardinalu Pellu, australskom konzervativnom katoličkom ikonom.
Makrickas je također izričito potvrdio da se crkveni nauk ne mijenja i da je univerzalan.
Makrickas i Bychok, zajedno s Ryśem, vjerojatno bi se pridružili istočnoeuropskim kardinalima iz razdoblja prije Franje, poput kardinala Bozanića iz Hrvatske ili kardinala Erdőa iz Mađarske, u protivljenju papi koji bi podržavao njemački sinodalni put.
Ryś je opisan kao liberalan, ali on je liberalan samo po poljskim standardima – što je u globalnom kontekstu Crkve zapravo prilično konzervativno. Najčešće je nazivan liberalom zato što je uključen u ekumenizam (nešto što nije previše različito od pape Ivana Pavla II.) i u Novu evangelizaciju (koju je već promicao papa Benedikt). Osim toga, uglavnom je bio apolitičan – rijetko je komentirao političke sukobe u Poljskoj te se više bavio poviješću Crkve i klasičnim pobožnostima nego pitanjima okoliša ili migracija.
Ipak, tijekom pro-abortivnih prosvjeda u Poljskoj 2020. godine izjavio je da je crkveni nauk protiv pobačaja nepromjenjiv. Izrazio je slaganje s enciklikom Humanae Vitae i naglasio da savjest ne može potvrditi da je uporaba umjetne kontracepcije moralno prihvatljiva. Tijekom Sinode o mladima izjavio je da su svi homoseksualni čini grešni te pohvalio afričke biskupe zbog njihovog protukulturnog stava protiv poligamije. Dodatno je istaknuo da pastoralna skrb za homoseksualne osobe mora biti usmjerena na pojedince, a ne skupine, i mora biti u kontinuitetu s dosadašnjim crkvenim dokumentima o seksualnosti.
Također je izrazio slaganje s kardinalom Müllerom da ne postoji razlog za promjenu discipline svećeničkog celibata, više puta potvrdio da razvedeni koji su ponovno u braku ne mogu primati sakramente, ali da trebaju primiti pastoralnu skrb na druge načine. Nakon objave Fiducia Supplicans, više je puta izjavio da blagoslivljanje homoseksualnih parova nije moguće. Ovo je ono što se u Poljskoj naziva “liberalnim” kardinalom.
Nadalje, nije proveo Traditionis Custodes u svojoj nadbiskupiji, dopuštajući slavljenje tradicionalne latinske mise (TLM) u župnim crkvama, a i sam je slavio misu po starom obredu. Konačno, podržao je svoje kolege poljske biskupe kada su se tijekom ad limina posjeta suočavali s kritikama iz Vatikana pod papom Franjom.
Fernando Chomalí Garib još je jedno, gotovo bizarno imenovanje. Franjo ga je postavio za novog nadbiskupa glavnog grada Čilea, a zatim 2024. godine i za kardinala. Ipak, taj je prelat već u 67. godini i predstavlja konzervativni smjer koji je dominirao čileanskom Crkvom pod papom Ivanom Pavlom II. Poziva homoseksualne osobe na život u čistoći, protivi se istospolnim brakovima, legalnom razvodu, kontracepciji i pobačaju. Chomalí je čak bio važna figura stare garde Papinske akademije za život, prije nego što ju je papa Franjo radikalno reorganizirao. On i njegovi kolege čileanski biskupi protivili su se davanju pričesti razvedenima koji su ponovno u braku nakon objave Amoris Laetitia.
Na njega se može računati da će podržati kardinala bliskog Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. te da će se usprotiviti progresivnoj agendi Zuppija, Grecha i osobito Paglie.
Francis Leo, novi kardinal iz Toronta u Kanadi, također je jedno pomalo neobično imenovanje pape Franje. On predstavlja mlađu i energičniju verziju klasičnih konzervativnih kanadskih klerika koji su došli do izražaja za vrijeme Ivana Pavla II. Ipak, Franjo ga je imenovao i nadbiskupom i kardinalom.
Nakon što je postao nadbiskup, brzo je zauzeo čvrst pro-life stav protiv pobačaja i eutanazije. Osim toga, bio je vrlo otvoren u protivljenju kontracepciji i rodnoj ideologiji. Razočarao je progresivne krugove jer nije odgovorio na poziv LGBT zajednice za susret nakon što je postao nadbiskup. Više je puta govorio pozitivno o svećeničkom celibatu.
François-Xavier Bustillo s Korzike u Francuskoj neobičan je i gotovo bizaran izbor, čak i po standardima nedavnih imenovanja kardinala od strane pape Franje. Tek je 2021. postao biskup, a ubrzo je počeo podupirati tradicionalnu latinsku misu. Bio je prilično kritičan prema francuskom sekularizmu i pokazao je razumijevanje prema kritičarima pape Franje. Na Fiducia Supplicans odgovorio je isticanjem njezine neobvezujuće prirode, govoreći o homoseksualnim vezama kao izopačenim situacijama, uz naglasak da je Crkva uvijek imala načine kako podržati takve grešnike, ali da grešnici ne mogu zahtijevati, već samo tražiti blagoslov.
Zaključak:
Sveukupno gledano, deseci kardinala koje je imenovao papa Franjo kritični su prema – ili su čak otvoreno odbacili – njemački sinodalni put, Fiducia Supplicans, Amoris Laetitia ili Traditionis Custodes, a neki su odbacili sve navedeno. Deseci kardinala branili su svećenički celibat, vjeru kao nepromjenjivu te naglasili da nauk i etika ne smiju biti podložni hirovima nacionalnih biskupskih konferencija. Drugi vjerojatni konzervativci, poput Paula Cezara Coste iz Brazila ili jeruzalemskog patrijarha Pierbattiste Pizzaballe, zaslužuju vlastitu detaljnu analizu.
I na kraju, ali ne manje važno, više od 25 kardinala elektora koje su imenovali papa Benedikt i Ivan Pavao II. gotovo su svi konzervativni, s iznimkom liberalnog Reinharda Marxa iz Njemačke i Luisa Antonia Taglea s Filipina, a moguće i umjerenih poput kardinala Turksona iz Gane i kardinala Barbarina iz Francuske. Gotovo svi ostali kardinali elektori iz razdoblja prije pape Franje su ili redovni konzervativci ili (polu)tradicionalisti, uključujući Burkea, Ranjitha, Woelkija, Eijka, Erdöa, Collinsa, Saraha, Dolana, Cañizaresa, Filonija, Segera, Kocha, Bozanića, DiNarda i druge.
Zajedno s desecima konzervativnih kardinala koje je imenovao papa Franjo, oni čine otprilike 50 kardinala elektora – više nego trećinu potrebnu za veto nad izborom modernističkog kardinala za papu. Zajedno s umjerenima, konzervativci imaju više od dvije trećine kardinala elektora na svojoj strani. Ako je netko u nepovoljnom položaju, čini se da su to liberali – i to zbog velikog broja kardinala s periferije i mlađih kardinala koji su više u duhu katolicizma Ivana Pavla II., a manje pod utjecajem takozvanog “duha Drugog vatikanskog sabora”.
