Upozorenje svetog Pavla ženama da se podlože svojim muževima kao što se Crkva podlaže Kristu (Efežanima 5) jedno je od najneugodnijih učenja za moderne katolike. Ali nije samo poslušnost u braku ono što modernisti smatraju nepoželjnim – i nisu samo liberali ti koji to ne mogu podnijeti. U cijelom političkom i vjerskom spektru, čak i među samozvanim tradicionalistima, nalazimo svakakve izgovore za izbjegavanje poslušnosti. Duboko usađena u post-prosvjetiteljsku svijest je izjednačavanje autoriteta s tiranijom i poslušnosti s ropstvom.
Kad bolje razmislimo, Sveto pismo nam govori da je pitanje autoriteta i poslušnosti temeljno za raskid veze čovječanstva s Bogom kroz cijelu povijest, počevši od pobune Adama i Eve. Sotona je prevario Evu da pomisli da je Božja zapovijed trik da je sputa, a ne dar ljubavi. Adam je nastavio, birajući ugoditi svojoj ženi, a ne Bogu. Otada su i muškarci i žene imali sumnjičav i oprezan stav prema Božjem autoritetu, a ne podložan i prijemčiv, dok su ironično, dominirali i manipulirali drugima na isti način na koji su se bojali da Bog čini njima.
Iskonska stvarnost autoriteta kao dara i poslušnosti kao prijemljivosti, koju je Krist došao obnoviti u bračnom jedinstvu sa svojom Crkvom, ključna je za novu knjigu teologinje Mary Stanford, The Obedience Paradox: Finding True Freedom in Marriage. Oslanjajući se na Sveto pismo, teologiju tijela i cjelokupnu učiteljsku tradiciju Crkve o bračnoj poslušnosti, Stanford nudi ne samo obranu tradicionalnog učenja, već i duboko rasvjetljenje o tome kako i žene i muževi mogu pronaći pravu slobodu u podvrgavanju Božjem planu za ono što je papa Pio XI. nazvao “poredak ljubavi” u braku, koji je uzajaman i asimetričan.
Riječi kao što su podložan, podanik i poslušan mogu se činiti krajnje nespojivima s temeljnom jednakošću koju nam Isus nudi u krštenju. Ipak, poglavarstvo i poslušnost unutar braka autoritativno su propovijedani kroz povijest Crkve.
Kada se ispravno shvati i živi, poslušnost je zapravo oslobađajuća. Paradoks poslušnosti osvjetljava temu ispitujući odnos između muža i žene u braku kao sliku Kristova odnosa prema Crkvi. Predstavljajući seksualnu komplementarnost muža i žene kao izraz dara, ova knjiga ispituje značenje i snagu prijemljivosti u vezi.
Dok brak svakako uključuje uzajamno davanje i primanje, muž najautentičnije živi kao poglavar kada se prema svojoj ženi ponaša kao velikodušni darivatelj. U skladu s tim, žena prakticira autentičnu poslušnost kada milostivo prima samodarivanje svoga muža. Razumijevanje poslušnosti kao slobodnog primanja dara otkriva njezin jedinstveni potencijal da nas učini slobodnijima i da dovede do dubljeg duhovnog jedinstva između osoba, kako ljudskih tako i božanskih.
Stanfordičina prezentacija bit će oslobađajuća posebno za one katolike otvorenog srca koji se, iako žele biti vjerni nauku Crkve, boje kako će u današnje vrijeme spominjanje ove posebne točke biblijskog i učiteljskog nauka o braku samo stvoriti priliku za dominaciju i zlostavljanje. Ipak, ne samo žene, i ne samo bračni parovi, nego svi katolici mogu učiti iz toga kako se poslušnost živi u braku, i vidjeti da je poslušna prijemljivost srž onoga što znači biti ljudska osoba.
—–
Mary Stanford je govornica, učiteljica i spisateljica o katoličkom braku i obiteljskom životu. Ona je izvanredna profesorica na Sveučilištu Christendom i magistrirala je teološke studije na Papinskom institutu Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji. Ona i njezin suprug Trey imaju sedmero djece.
