U svom osvrtu na stanje u Njemačkoj crkvi, poznati autor i publicist George Weigel direktno krivi njemački episkopat i njihove teologe za katastrofalnu krizu vjere u Njemačkoj – pa donosimo najzanimljivije dijelove:
Nakon čitanja izvješća koje su njemački biskupi poslali Vatikanu u sklopu priprema za nadolazeću Sinodu u listopadu, jedan od mojih kolega ga je opisao kao de facto deklaraciju o raskolu. Ja sam ga ipak doživio kao nenamjernu ispovijest katehetske katastrofe i pastoralni promašaj na nacionalnoj razini, pri čemu njemački episkopat nema nikakve odgovore osim potaknuti druge da slijede put koji je odveo katoličanstvo u Njemačkoj u potpunu bezličnost.
Ako ovih dana pokušate razgovarati o ovoj katastrofi s visoko rangiranim osobama u Njemačkoj crkvi, rijetko ćete naići na trijeznu otvorenost, rođenu iz spoznaje da nešto ide po zlu i da se drugačiji pristup evangelizaciji i katehezi naprosto mora naći – neko sveobuhvatno katoličko rješenje ukorijenjeno u radosti Evanđelja propovijedano i življeno u svom punom integritetu. Umjesto toga, ono što se najčešće čuje je tvrdoglavo negiranje, odnosno – “Ne razumijete našu situaciju” je antifona koja se obično ponavlja, i to sve glasnije.
Ipak, je li moguće da mi koji nismo Nijemci stvarno ne razumijemo nihovu situaciju?
Statistika o prakticiranju vjere među njemačkim katolicima – točnije, nedostatku iste– nije papinska tajna. Te statistike su utjelovljena u onome što posjetitelji vide u njemačkim gradovima svake nedjelje: uglavnom prazne crkve. Sada još dolazi ovo izvješće za Sinodu, koje sugerira da se, o pitanjima braka, obitelji, moralu ljudske ljubavi, i onome što se smatra nužnim za istinsku sreću, razmišljanje njemačkog katolika gotovo ne razlikuje od razmišljanja njemačkog nevjernika.
A i dalje njemački episkopat sugerira kako je odgovor veće zaglupljivanje katoličkih doktrina i prakse, sada na globalnoj razini. Ovaj stav je poprilično nevjerojatan. I sigurno će se o tome govoriti, ali ne pozitivno, u Rimu ovog listopada.
U listopadu 2001. imao sam zgodan, dvosatni razgovor s kardinalom Karl Lehmannom, sada jednim od starih velikana njemačke hijerarhije. Dugo se razgovaralo o krizi vjere u cijeloj Europi (i srodno tome europskom demografskom krahu). Tada mi je kardinal ponudio kopiju njegove najnovije knjige: “Vrijeme je da mislimo na Boga“. I moram priznati da mi je naslov bio dosta… upečatljiv. Znao sam da je mislio na izazove sekularizma koji prate naše vrijeme, ali se morate pitati: O čemu su ovaj ugledni znanstvenik i njegove kolege na najvišim mjestima njemačke teologije govorili svih ovih godina?
Da skratimo priču, oni su najčešće govorili o govoru o Bogu: to jest, oni su lovili svoje repove u pokušaju da odgovore na krizu vjere kasne moderne. I tako, zaglavili su unutar onoga što je poljski filozof Wojciech Chudý, intelektualni praunuk Ivana Pavla II. nazvao post-Kantova “zamka razmišljanja:” razmišljanje-o-razmišljanju-o-razmišljanju, a ne razmišljanje o stvarnosti – u ovom slučaju, Evanđelju i njegovoj istini.
Kriza u Njemačkoj crkvi nije institucionalna; Katolička crkva je drugi najveći poslodavac u Njemačkoj i njene institucije su robusne. To je kriza Vjere. Njemačko katoličanstvo je u krizi jer njemački katolici nisu prihvatili Gospodina Isusa i njegovo Evanđelje sa strašću, uvjerenjem i radošću, pa traže svoju sreću negdje drugdje. To je tužno; to je tragično; to je očajno.
No najgore od svega, to nije nešto s čime bi se trebalo hvaliti kao modelom za druge, osim kao upozorenja što vam se dogodi kada se predate duhu modernizma.
