Umjesto da pamtimo samo ono što je obilježilo sigurno najgoru godina nakon dugo vremena, želio bih iznijeti nekoliko lekcija koje smo naučili. Predlažem to u dva članka: prvi se usredotočuje na društveni i politički poredak, dok će sljedeći biti vezan uz stanje u Crkvi.
Prva lekcija: Strah može biti prisilan.
Jedno od najnevjerojatnijih zapažanja je svjetska panika koja nas je osakatila strahom. Toliko je intenzivan taj strah da ga se ne može pripisati ljudskim sredstvima poput globalizma ili medija; sigurno je demonskog podrijetla. Sveto Pismo tome svjedoči:
„Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu“. (Heb 2,14-15)
Dakle, Sveto pismo nas uči da strah od smrti može čovjeka držati u ropstvu. Kod većine, nikada nas nije toliko intenzivno napadao strah od bolesti i smrti. Naši roditelji, bake i djedovi i drugi relativno noviji preci svakodnevno su se u svijetu susretali s daleko većim opasnostima od COVIDa-19. Suočavali su se s malim boginjama, tuberkulozom, dječjom paralizom i drugim smrtonosnim bolestima. Unatoč tome, svakodnevno su išli na posao, mnogi u opasne i / ili nezdrave uvjete, poput rudnika, mlinova i tvornica. Nisu imali antibiotike ili mnoge druge lijekove koji su danas rutinski dostupni. Ipak, oni su nastavili sa svojim životima.
Danas je zapanjujuća razina straha od virusa koji ubija manje od jedan posto žrtava mlađih od 65 godina. Izvještaji u medijima objašnjavaju dio toga, ali u intenzitetu straha postoji nešto tajanstveno i demonsko. Zbog straha su mnogi voljni predati slobodu državnom aparatu.
Globalna pandemija tijekom 2020. dovela nas je do toga da nas strah može prisiliti da prihvatimo ozbiljne, pa čak i drakonske mjere kako bismo se osjećali sigurno. Možemo beskrajno raspravljati o tome koje su preventivne mjere potrebne i koliko dugo. Razborite mjere su i prije postojale, ali nikada prije u povijesti nije došlo do tako dugog i ozbiljnog lockdowna. U prošlosti smo imali pandemije, ali smo samo bolesnike i ranjive stavljali u karantenu, a ne zdrave i jake.
Otprilike je prošlo deset mjeseci od početka ovih mjera, a „slučajevi“ nastavljaju rasti; a pravila se nastavljaju mijenjati, od nejasnog „izravnavanja krivulje“ kako ne bi premašili kapacitete bolnica, do inzistiranja na svijetu bez COVID-a prije nego što se vratimo u normalan život (ako i tada). Šokantno mi je što toliko dugo prihvaćamo ove stroge mjere u nečemu što smo nekoć nazivali zemljom slobodnih i hrabrih. Strah nas drži u svome snažnom stisku, a ja se pitam: „Kada će oslabiti?“
U Svetom pismu Bog više puta zapovijeda vjernicima da se ne boje. Bog ne tješi samo vjernike, nego svakog čovjeka. Ne bojimo se jer je Bog uvijek blizu da nas izbavi. Možda je taj razorni strah rezultat široko rasprostranjenog sekularizma i odsutnosti Boga u srcima i mislima mnogih. Bez obzira na uzrok, strah nas čini ranjivima na manipulacije. Život je važan, ali i sloboda. Kao što je Benjamin Franklin jednom napisao: „Oni koji bi se odrekli temeljne slobode da bi kupili malo privremene sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost“.
Druga lekcija: Bitne su i druge stvari i drugi ljudi.
Kriza zbog COVID-19 gotovo je isključivo zaokupljena onima koji bi se mogli ozbiljno razboljeti ili umrijeti od virusa. Ja sam jedan od onih kojima predviđaju ozbiljnu bolest od COVIDa-19 zbog cjeloživotne plućne bolesti. Da, moj život i životi mnogih drugih ranjivih ljudi su važni, ali isto tako i životi milijuna ljudi koji su lišeni egzistencije, školovanja, sporta, rekreacije, brojnih životnih događaja i putovanja, pa čak i mogućnosti utjehe dragih prijatelja i rodbine tijekom njihovih posljednjih dana.
Mnogi vlasnici malih tvrtki izgubili su sve za što su radili cijelog života. Potpuno smo spremni promatrati ogromne ekonomske i socijalne troškove koje snose drugi, posebno radnici s nižim plaćama koji ne mogu „virtualno“ čistiti podove ili sastavljati proizvode.
Nadalje, postoje dokazi da se povećala depresija, ovisnosti, obiteljsko nasilje i samoubojstva. Kako ćemo gledati prema njihovoj patnji? Mjerni podaci su manje jasni od tristo tisuća mrtvih od COVIDa-19. Ali sasvim je jasno da su deseci milijuna Amerikanaca vidjeli svoj život ograničen na značajne i često poražavajuće načine. Mogu govoriti samo u svoje ime, ali kao jedan od „ranjivih“ (proveo sam više od 11 dana u bolnici s COVIDom-19) mogu reći da sam odgovoran za svoje zdravlje i ne tražim da me država zaštiti pod cijenu tako visokog društvenog i osobnog troška moje braće Amerikanca.
Kako da uravnotežimo sve ove konkurentske interese? U prošlosti smo bolesne i ranjive stavljali u karantenu. Nikada prije nismo zatvorili cijelu naciju kako bismo zaštitili mnogo manji broj građana. Balans je isključen; jednostavno optuživanje ljudi koji preispituju restrikcije kako ne vode računa o tome da ljudi umiru nije ni konstruktivno ni istinito. Mora se uzeti u obzir da je svaki život bitan, ali i određene posljedice na svakoga za vrijeme pandemije.
Treća lekcija: Mogućnost neslaganja brzo nestaje.
Jedno od najozbiljnijih pitanja, gledajući na široko rasprostranjene učinke virusa, je potiskivanje alternativnih stavova o državi i medijskim narativima. Pogled na 2020. godinu pruža nam jasne dokaze da sloboda govora umire u našoj zemlji. To je široko primijećeno u sveučilišnim kampusima, ali u posljednje vrijeme smo to mogli vidjeti na velikim platformama društvenih medija koje zabranjuju ili potiskuju glasove koji se ne slažu s glavnim medijskim narativima.
Objavljivanje bilo kakvih informacija povezanih s COVID-om koje se ne slažu s onim što tvrde medijski odobreni stručnjaci može dovesti do blokiranja ili ukidanja nečijeg računa ili u najmanju ruku upozorenja zbog objavljenog statusa. Prilično očit prijedlog da neredi, paljenja i pljačke nisu dobri ili primjereni odgovori na rasnu nepravdu, mogao bi rezultirati sličnim mjerama. Mediji, zajedno s platformama društvenih medija, imaju veliku moć u izboru onoga što izvještavaju ili ne izvještavaju te u postovima koje dopuštaju ili aktivno suzbijaju.
Sve veće potiskivanje pisanja i govora koja nisu u skladu s određenim narativom doista je zabrinjavajući trend. Žustre rasprave o idejama bilo je obilježje američke kulturne scene. Sloboda govora nekoć je bila stup liberalizma, ali to se radikalno promijenilo. Ljevica sada različita stajališta smatra ne samo „pogrešnima“, već i opasnima, što zahtijeva njihovo suzbijanje kako ne bi „naštetilo“ drugima. Sve je veći raspon stavova koji su označeni kao mrski, „fobični“, „nasilni“ ili netolerantni. Nažalost, čini se da se ovaj trend samo pogoršava. Tijekom 2020. godine ova je činjenica postala šokantno jasna.
Četvrta lekcija: Oni koji propituju su demonizirani.
Uvijek postoji napast da se protivnika zanemari posredstvom osobnih obilježja, a ne putem logičke argumentacije. Mnogi nekoga brzo označe fanatičnim, rasističkim, ksenofobnim, homofobnim ili religioznim fanatikom ako ima drugačije stajalište.
U vezi s COVIDom-19, neki su propitivali jesu li brojevi umrlih točni; drugi ukazuju na nisku stopu smrtnosti za one mlađe od 65 godina; a treći se pitaju je li lockdown gori od bolesti. Takvi se pojedinci vrlo često odbacuju kao bezobzirni ili bezosjećajni, uz argument da ne mare za više od tristo tisuća umrlih. Demonizirani su kao sebični i ne brinu se za dobrobit svog susjeda. Postoji i uzvratna paljba s druge strane, u kojoj se oni koji podržavaju zakone i lockdowne opisuju kao ovce ispranog mozga ili paničari.
Rasni sukobi u našoj su zemlji tijekom 2020. godine imali slične parametre. Jedna je strana okarakterizirana kao predstavnica bijelih rasista, koji su krivi jer koriste privilegije bijelaca kako bi profitirali od sistemskog rasizma. Dok se drugu stranu ocrnjuje opsjednutošću vječnom žrtvom.
Negdje smo izgubili sposobnost stvarnog raspravljanja i argumentiranja. Relativizam i subjektivizam učinili su sve osobnim; objektivna istina odbacuje se kao nepostojeća. Godina 2020. postavila je ovaj problem u jasniji fokus.
Peta lekcija: Naglo pada poštovanje prema vlastima
Tijekom 2020. vlada, novinari i znanstvenici izgubili su kredibilitet u značajnoj mjeri među Amerikancima. Neumoljivi napadi medija na aktualnog predsjednika, napose tijekom konferencija za tisak, dali su jasan uvid u tešku pristranost većine medijskih izvještaja. To je bio dugi trend, ali u posljednjih nekoliko godina odbačeno je svako pretvaranje u vjerovanje u pravičnost ili predanost pri iznošenju svih činjenica.
Dogodila se politizacija svega, od znanosti do sporta, ne samo da nas je još podijelila, već je ljude učinila ciničnima zbog svega što čitaju ili čuju. Znanstveni stručnjaci su suviše lako objavljivali činjenice umjesto da ih otkrivaju. Pozivi da „slijedimo znanost“ nailaze na zasluženi podsmijeh kod mnogih Amerikanaca koji su davno shvatili da je znanost postala jako politizirana i da je treba slijediti samo kad služi željenim stavovima. Žalosno je to gledati – znanost se treba tvrdoglavo baviti činjenicama i podacima, kamo god one dovele. To je danas rijetko slučaj, barem u svijetu medijskog izvještavanja o znanosti.
Sve je to umanjilo poštovanje koje su Amerikanci nekada imali prema znanosti, vladi i novinarstvu. Dodajte ovome činjenicu da mnogi ne vjeruju u objavljene rezultate o izborima u studenome. Rasprostranjen je cinizam da je sve vođeno određenim agendama, a to je zamijenilo poštovanje i povjerenje prema vođama (bilo kojeg uvjerenja).
To je jako loše za našu kulturu i dovelo je do situacije u kojoj mnogi žive u istovjetnom okruženju u kojemu su svi istog razmišljanja i svi pretpostavljamo da nas ona druga strana laže. Kome možemo vjerovati? Čak su i u Crkvi katolici izgubili povjerenje, sumnjajući da svećenstvo iskreno dijeli istinu s njima.
Postoji mnogo stvari koje bih još mogao spomenuti, ali dovoljno je reći da smo duboko podijeljena nacija koja se nalazi na mračnom mjestu, a naš je fokus tijekom 2020. bio usredotočen na podijeljenosti. U svom drugom dijelu želio bih predočiti odgovor Crkve i vidjeti možemo li tamo pronaći rješenje.
Nastavlja se …
Mons. Charles Pope
https://www.ncregister.com/blog/2020-vision
