Tijekom posljednjih devet mjeseci, Crkva je ponekad ostavljala dojam kako sakramenti nisu toliko bitni i da tijekom krize nemamo što ponuditi ljudima. Nikada više ne smijemo dopustiti da se ovo ponovi.
U prvom dijelu ovog razmišljanja razmotrili smo 2020. godinu, usredotočujući se na društvene i političke posljedice pandemije COVIDa-19. Današnji dio ispituje odgovor Crkve na tu situaciju. Nažalost, nismo se dobro snašli u ovoj krizi, ali nadam se da smo naučili neke vrijedne lekcije. Suosjećam s činjenicom da su početna izvješća o potencijalnom utjecaju COVIDa-19 bila strašna. Ipak, s obzirom na to da je 2020. godina iza nas, osvrnimo se unatrag i ispitajmo pogreške koje smo napravili kako bismo ih mogli izbjeći u budućnosti.
Prvo, nismo smjeli u potpunosti obustaviti javne mise. Iako je to moglo biti potrebno u nekim (ili možda čak i mnogim) slučajevima, nije bilo potrebno u svakom slučaju. Čak i na vrhuncu pandemije, okupljanja od deset prisutnih ili manjeg broja i dalje su bila dopuštena u većini područja. Na početku pandemije je u nekoliko biskupija u potpunosti obustavljeno služenje javnih misa, iako su njihovi guverneri i dalje dopuštali okupljanje do dvjesto pedeset ljudi. U drugim su biskupijama obustavljena služenje Svete mise kada su guverneri još uvijek dopuštali pedeset ljudi na sastancima.
Zašto je to bilo učinjeno? Kada je bilo dopušteno samo deset ljudi na sastanku, trebali smo slaviti mise za deset ljudi, posebno za najvjernije polaznike dnevne mise. Zašto smo se u potpunosti zatvorili? Čak i kada su postojale naredbe „ostani kod kuće“, posjet crkvi ili vjerskim objektima i dalje je bio dopušten u većini regija. Zašto inzistirati na obustavi svih javnih misnih slavlja? Mogli smo pratiti promjenu građanskih zakona i još uvijek slaviti misu za mali broj vjernika. Jesu li neki biskupi mislili da se župe ne mogu pridržavati manjeg broja vjernika na misnim slavljima?
Još je strašnije vijest da su neki župnici dobili upute da zaključaju ulaz u crkvu, zabranjujući ulazak vjernicima čak i radi privatne molitve. Neki su biskupi naredili da se Sveta pričest i ispovijed nikome, ni pod kojim uvjetima, ne smiju pružiti. To je otišlo dalje od onoga što su zahtijevali građanski zakoni.
Srećom, u mojoj vlastitoj biskupiji, bili smo ohrabreni da držimo naše crkve otvorene za molitvu, ispovijedamo i održavamo euharistijsko klanjanje, pod uvjetom da ne prekoračimo granicu prisutnih na službi. Imali smo klanjanje svaki dan i nikada nismo prekoračili limit za okupljanja. Ako bi bilo previše ljudi, neki bi čekali vani dok drugi ne bi otišli. Kada sam slavio „privatnu“ misu, prisustvovala su tri sjemeništaraca (svi su živjeli u župnom dvoru) i nekoliko časnih sestara iz našeg samostana te je svima bilo „dopušteno“ primiti Svetu pričest. Kada bi se nekoliko laika tiho uvuklo, ponudio bih im isto tako Svetu pričest.
Za sve to vrijeme nikada nismo prešli ograničenja koja su postavile civilne vlasti ili zanemarili bilo koji njihov zakon. Deset do petnaest ljudi, u crkvi koja ima sedamsto mjesta, teško da može stvoriti gužvu!
Zašto su mnoge biskupije bile mnoge strože nego što su to zahtijevale svjetovne vođe? Je li to bio strah od virusa? Je li to bio strah od povlačenja po sudu? Ako se nametnu zabrane, ne bismo trebali biti stroži nego što to zahtijevaju svjetovne vođe! Ako je potrebno, trebali bismo se boriti za svoju vjersku slobodu da se možemo okupiti, kao što su neki već učinili.
Drugo, nismo bili kreativni koliko smo trebali biti u dijeljenju sakramenata ljudima izvan Svete mise i liturgije. Čak i ako smo trebali ograničiti broj ljudi unutar naših crkava, zašto nismo pokušali ljudima dati Svetu pričest na druge načine? Praksa davanja Svete pričesti izvan Svete mise nije liturgijski ispravna, osim ako je riječ o ozbiljnim razlozima. Pa, svjetska pandemija zasigurno se čini prilično ozbiljnim razlogom! Neki su svećenici isprobavali takva inovativna rješenja kao što su mise i pričest ili ispovijed na parkiralištima. Drugi su (poput mene) čekali u crkvama nedjeljom, a zatim bi podijelili svetu pričest bilo kojem od pojedinaca koji se privatno molio i zatražio Svetu pričest. Nije bilo teško, i opet, nikada nismo prekršili nijedno pravilo koje su uspostavile civilne vlasti. Zašto je toliko svećenika bilo obeshrabreno ili im je možda bilo zabranjeno isprobati takva rješenja?
U mojoj biskupiji bilo nam je dozvoljeno ispovijedati pod uvjetom da je pregrada prekrivena plastikom, da se nose maske, osiguraju sredstva za dezinfekciju ruku i da se redovito čiste ispovjedaonice. Međutim, u nekim su biskupijama ispovijedi bile izravno zabranjene ili se morale održavati na udaljenosti od šest stopa i na otvorenom, kršeći u određenoj mjeri pravo vjernika na anonimnost.
Jesu li takve stvari zaista bile potrebne? Zašto smo se ograničili više od onoga što se tražilo? Moramo naučiti, kroz naše iskustvo iz 2020. godine, da u budućnosti činimo sve što možemo kako bi sakramenti bili dostupni Božjem narodu, čak i ako se ne možemo sastati u velikom broju.
Treće, prenaglasili smo live prijenose i snimke misa. Virtualnost nije stvarnost. Puno je napravljeno od eksplozije internetskih veza koje su svećenici i župe stvorili kao rezultat lockdowna i odredaba socijalnog distanciranja. Postoji jedan aspekt ovoga koji je dobar: neki sastanci, biblijska kateheza i predavanja mogu dobro funkcionirati na internetskoj mreži. Međutim, mnogi su se umorili od beskrajnih internetskih sastanaka i nedostaje im izgradnja zajednice koja dolazi od fizičkog kontakta ljudske interakcije.
Riječ „virtualno“ znači „nešto što je slično, ali nije stvarno“ (Koji ne postoji u stvarnosti; nestvaran, izmišljen, prividan; op.prev.). Na primjer, reći: „gotovo je (virtualno) poludio kad je čuo vijesti“ znači reći kako zapravo nije poludio, već je zvučao ludo. Postoje mjesta za on-line mise ili tv-prijenos mise, ali one nisu zamjena za fizičko prisustvo na misi. Preko internetske mreže ne možete primati Svetu pričest, ispovijedati se niti imati pravo zajedništvo. Zapravo moraš biti na Svetoj misi jer virtualno ne vrijedi.
Mnogo se govorilo i o ljudima koji se duhovno pričešćuju. I ovo ima važnu ulogu, ali to nije pojam koji trebamo naglašavati kada možemo fizički primiti Svetu pričest. Bilo je čak i nekih katolika koji su grdili druge vjernike zbog „duhovne oholosti i ‘proždrljivosti’ (neumjerenosti)“, kada su s pravom bili tužni zbog uskraćivanja sakramenata. Rečeno im je da bi trebali biti zadovoljni misama koje se prenose uživo i duhovnim zajedništvom.
Tradicionalno smo pružali televizijsku misu za domaćinstva, ali kako se uklanjaju ograničenja pandemije, trebali bismo ukinuti sve mise koje su sponzorirane iz biskupije, osim jedne za bolesnike. Puno ljudi tvrdi kako više vole televizijsku misu jer je tako zgodnije i mogu ostati kod kući u pidžami. To je pogrešno jer moraju prisustvovati Svetoj misi da bi zapravo primili sakramente. Naša iskustva iz 2020. mora nas dovesti do toga da ponovno potvrdimo da virtualno nije isto i nije toliko dobro kao stvarno.
Četvrto, propustili smo ključan trenutak za podučavanje. Jedan od velikih problema modernog doba je taj što mnogi ne vide smisao patnje i smrti. Suvremenom svijetu se patnja čini besmislenom tako da za ublažavanje predlaže eutanaziju ili samoubojstvo uz pomoć liječnika.
Ali kao Crkva smo se previše bojali da će nas svijet kritizirati i reći: „nije vas briga što ljudi umiru“. Naravno, to nije istina – upravo zato što nam je stalo pokušavamo dati smisao i svrhu patnji i smrti koje neizbježno dolazi po svakoga od nas. Zapravo, naša nas biblijska tradicija uči da su patnja i na kraju smrt jedni od najznačajnijih događaja u našem životu! Punina našega života nije ovdje – ona je na Nebu. Na temu patnje, sveti Pavao je rekao sljedeće:
„Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš vanjski čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ ( 2 Kor 4, 16-18).
Ako smo vjerni, dan kada umremo najveći je i najsretniji dan u našem životu jer napuštamo ovaj suludi svijet i odlazimo kući u susret Bogu (u Raj), gdje stvari imaju smisla.
Sjećam se kako sam ležao na odjelu intenzivne njege prvih dana zbog bolesti COVID-a i razmišljao o činjenici da bih mogao umrijeti. Bio sam na respiratoru i još uvijek se borio nadvladati prestanak rada pluća, sigurno sam imao prirodni strah od smrti, ali sam se tješio riječima sv. Pavla koji je rekao:
„Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. U to uvjeren, znam da ću ostati i biti uz vas sve, za vaš napredak i na radost vjere…“ (Fil 1, 21-26).
Ne znam što o smrti misle oni koji nemaju vjere, ali znam ovo: Moramo im dati svoje viđenje da smrt nije kraj, da je čitav naš život na ovome svijetu poziv da se uzdignemo i tražimo ono što je gore, a ne dolje (usp. Kol 3, 1). Bog nam nudi nešto bolje, nešto više. Smrt (kao i patnja koja nas Njemu upućuje) nije najgora stvar. Ovaj svijet nije naš trajni dom. Cilj nam je biti s Bogom na nebu. Patnja ili smrt od COVID-19 nije naša najveća prijetnja, nego smrt u smrtnom grijehu.
To nas dovodi do konačnog zapažanja u ovome razmišljanju.
Peto, preuzeli smo ideju da je fizičko tijelo važnije od duše. Otkazivanjem Svetih misa, uskraćivanjem svete pričesti i ispovijedi na tako dugo razdoblje, činilo se da smo poslali poruku da su naša tijela važnija od naše duše. Iako je možda bilo razumno obustaviti velika okupljanja, nismo se dovoljno potrudili pružiti pristup sakramentima na druge načine.
Dosad neviđeni lockdowni i obaveza nošenja maski, uznemirujuće informacije i otkrivanja vladinih zdravstvenih odjela s COVID-19 pacijentima pokazuju snažnu usredotočenost na moguću prijetnju ljudskom životu i dobrobiti. Bez obzira na Vaše stavove o tim pitanjima i ozbiljnosti mjera koje su bila potrebne, ona zasigurno pokazuju snažnu usredotočenost na tjelesnu prijetnju od COVIDa-19. Zamislite da su ljudi isto tako spremni poduzeti drastične mjere kako bi spriječili širenje grijeha. Jedna stara pjesma iz 50-ih ima ovaj redak: „…svi su zabrinuti zbog te atomske bombe, ali čini se da nitko nije zabrinut zbog dana kada će doći moj Gospodar“.
Kao svećenika me duboko brine što je značajan broj ljudi dobio poruku da sakramenti nisu toliko bitni. Vodeći se tim razmišljanjem, ispadne da ćete možda trebati riskirati svoje zdravlje da biste kupili hranu, piće ili se uključiti u prosvjed, ali primanje sakramenata nije dovoljno važno da biste riskirali da se razbolite. Nema veze što je malen broj prijavljenih slučajeva katolika koji su se na misi zarazili COVIDom-19.
Do danas se samo jedna trećina onih koji su prisustvovali misi prije ožujka 2020. vratila sakramentalnom zajedništvu. Ako bi kuga završila sutra, sumnjam da bi se sto posto vjernika iznenada vratilo. Mnogi su dobili poruku glasno i jasno: sakramenti jednostavno nisu toliko važni. Naravno, problem je u tome što su sakramenti bitni i zato što nam ih je Gospodin dao. Oni su hrana i lijek za naše duše! „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“ (Iv 6,53).
Morat ćemo se jako potruditi da poništimo poruku koju su mnogi primili i pozovemo ih natrag u sakramentalno zajedništvo s osjećajem radosti i uzbune, uz ohrabrenje i upozorenje.
Dakle, ovo je pet lekcija koje smo naučili u 2020. godini. Glavni razlog razjedinjenosti je što mi kao Crkva nismo bili tu za Božji narod kada nas je trebao. Nismo imali što reći, osim uputiti ih medijima i ljudima koji su nosili bijele laboratorijske kapute. Iako smo učinili značajan virtualni doseg, za puno je vjernika otkriće zaključanih crkvenih vrata i zatvaranja župnog doma bilo pravi kontra znak.
Ipak, postoje mnoge prekrasne iznimke u ovome razdoblju: svećenici (i župe) koji su bili kreativni, molili krunicu i imali euharistijske procesije u zajednici, slavili mise na otvorenom itd. Ali previše nas je ostalo pritajeno, stvarajući dojam da Crkva zapravo nije relevantna i nema puno toga za ponuditi tijekom krize.
Nemojmo dopustiti da se ovo ikad ponovi! Mi smo, po evanđelju Isusa Krista, čuvari smisla, davatelji nade i navjestitelji hrabrosti. Trebali smo biti blistavo svjetlo, ali se bojim da smo kolektivno bili skriveni. Čekali smo da čujemo što će nam stručnjaci reći, a ponekad smo molili lokalne vlasti da nam omoguće ponovno otvaranje i da nas smatraju bitnima.
Pogovor: Kako se ograničenja zbog pandemije pomalo ukidaju, ima li vaša župa plan evangelizacije koji je bolji od tvrdnje „nadajmo se da će se vratiti“? Morat ćemo učiniti više od toga ako se ikad nadamo obnoviti užasne brojke trenutnih dolazaka na bogoslužje u crkvu. Ljudi trebaju Isusa. Vjernici trebaju lijek sakramenata i svetu liturgiju.
Što ste Vi i vaša župa spremni učiniti za obnovu Božjeg stada? U sljedećem ću članku podijeliti plan koji je moja župa koristila u prošlosti i namjerava ga koristiti na proljeće, a koji će, nadam se, biti od koristi i svima Vama.
