Na nedavni blagdan Katedre sv. Petra, svi katolici trebali su moliti za papu Franju.
Budimo iskreni: možda neće biti tako lako pronaći želejni entuzijazma za papu koji je tako često izazivao zbunjenost, frustriranost, pa čak i gnjev – koji je srušio nade i probudio strahove. Ali ako je netk smatra da je papa Franjo skrenuo s kursa, to je razlog više moliti Duha Svetoga da se vrati natrag. A ako moliti nije lako, time bolje za našu korizmenu pokoru.
Dok smo slavili sigurnost i jedinstvo koje je Petrova stolica donijela našoj vjeri tijekom stoljeća, proteklo desetljeće natjeralo je katolike da preispitaju prirodu papinske vlasti. Kada papa poučava s učiteljskim autoritetom? Kada govori i predstavlja sebe, a kada Petra, stijenu na kojoj je Gospodin sagradio svoju Crkvu?
Ovim se pitanjima bavi nova knjiga: „Super Hanc Petram: Papa i Crkva u dramatičnom trenutku povijesti“, autora fra Serafina Lanzette, franjevca koji predaje sustavnu teologiju na Sveučilištu St. Mary’s Twickenham u Londonu i na Teološkom fakultetu u Luganu, u Švicarskoj.
Štoviše, podsjeća autor, pozivajući se na sv. Tomu Akvinskog da „Krist je stijena, dok je Petar stijena utoliko što je Kristov ispovjednik i njegov predstavnik”. Treba govoriti kao Petar, stijena, i vjerno zastupati nauk Isusa Krista te poučavati s autoritetom. Kao što kaže fra Lanzetta kaže: „Petar je ‘stijena’, ali da bi to bio, mora biti podložan Riječi Božjoj“.
Ovo, naravno, nije nova spoznaja. Kongregacija za nauk vjere proglasila je 1998. sljedeće:
„Rimski prvosvećenik – kao i svi vjernici – podložan je Riječi Božjoj, katoličkoj vjeri i jamac je poslušnosti Crkve; u tom smislu on je servus servorum Dei. On ne donosi samovoljne odluke, nego je glasnogovornik volje Gospodnje… Petrov nasljednik je stijena koja jamči rigoroznu vjernost Božjoj Riječi protiv proizvoljnosti i konformizma…“.
Iako je korisno, ovaj nauk ne razjašnjava u potpunosti naša pitanja. Kada papa govori samovoljno, a kada brani suštinu vjere? Sam papa Franjo često govori da se istine katolicizma mogu pronaći u samom vjerovanju; on također naglašava potrebu za “sinodalnim” pristupom crkvenom naučavanju, u kojem se mnogi različiti glasovi konzultiraju prije donošenja bilo kakve konačne presude.
Na jedan način (ali samo na jedan) „Pastor Aeternus“, dokument u kojem je Prvi vatikanski sabor proglasio i definirao papinu nepogrješivost, ide u prilog tom pristupu. Papin učiteljski autoritet, kaže nam taj dokument, ukorijenjen je u potrebi rješavanja pitanja i razlika među vjernicima, kako bi se očuvalo jedinstvo i cjelovitost vjere koju nam je Isus (po Petru) predao. Tako „Pastor Aeternus“ prepoznaje „bit toga prvenstva u dvostrukom jedinstvu: prvo u episkopatu koji je jedan i nepodijeljen, i drugo u priopćavanju nauka vjernicima radi očuvanja jedinstva vjere i zajedništva“.
To što je Petar središte kršćanskog jedinstva čini osobito važnim prepoznati važnost događaja u kojem ga je Pavao prekorio zbog njegova stava prema neobrezanima, primjećuje fra Lanzetta. Petrova politika bila je pogrješna, a Pavao ga je ispravio. Bez te korekcije, ranokršćanska zajednica mogla bi biti podijeljena na dva dijela, piše fra Lanzetta: „Petar bi bio uzrok skandala i raskola u Crkvi“.
Dakle, dopušteno je – a ponekad može biti i potrebno – ispraviti papu koji promiče zabludu. Još uvijek nismo riješili pitanje kako odrediti kada je u zabludi. A to je pitanje osobito teško riješiti ako priznamo da je papa konačni arbitar za doktrinarna pitanja.
Papa Benedikt XVI. pružio je mogućnost odgovora na to pitanje, primjenom „hermeneutike kontinuiteta” i inzistirajući na tome da crkveni nauk uvijek treba tumačiti u skladu s prethodnim nasljeđem – čime se osigurava da nauk predstavlja ono što vjernici vjeruju. Ako rimski papa (ili bilo koji drugi prelat ili biskupska konferencija) izda izjavu koja je u potpunoj suprotnosti s prethodnim svečanim doktrinarnim naukom, vjernici imaju dobar razlog dovesti u pitanje tu izjavu.
Za Katoličku crkvu u 21. stoljeću, međutim, situacija je još kompliciranija, kaže nam fra Lanzetta, jer se doktrinarna pitanja rijetko sučeljavaju direktno. Naš je izazov danas, piše on, „netipično tiho otpadništvo u Crkvi, jer to nije odbacivanje vjere sic et simpliciter, odbijanje vjere kao takve, nego pretvaranje vjere u nešto drugo”.
Nakon Drugog vatikanskog sabora, tvrdi autor, crkveni velikodostojnici redovito su se odlučivali za “pastoralni” pristup pitanjima vjere, ostavljajući po strani doktrinu kako bi formulirali ono što se navodno smatralo povoljnijom strategijom za evangelizaciju. (Očigledni neuspjeh te strategije tema je za neki drugi dan.) Fra Lanzetta vjeruje da je ‘pastoralni’ pristup „dugoročno pretvorio doktrinu u praksu. Nasuprot tome, praksa je postala jedina doktrina“.
Ovdje konačno dolazimo do temeljnog problema sadašnjeg papinstva. Politika pape Franje odražava pristranu upotrebu nauka Koncila, što je plod nove hermeneutike, koju promiče, zanimljivo, prvi papa koji nije sudjelovao u radu Koncila. Rezultat, smatra fra Lanzetta, nije stijena koje je čvrsta, već stijena koja je napukla i predstavlja ‘novi početak’.
