Crkveno učenje prvenstveno utječe na um; njezine gozbe utječu i na um i srce te imaju spasonosni učinak na cijelu čovjekovu narav.
Dopustite mi da započnem s jasnom činjenicom: u svetoj liturgiji se većina katolika susreće s Crkvom i njezinim naukom.
„Crkva“ i „Učiteljstvo“ bi se mogli činiti apstraktnima dok ne poprime konkretni oblik u liturgijskim obredima – tekstovima, glazbi, ceremonijama i drugim elementima štovanja – preko kojih se izražava Vjera. Nitko nije bolje izrazio to stajalište „zdravog razuma“ od pape Pija XI. u enciklici Quas Primas od 11. prosinca 1925. godine, objašnjavajući zašto uspostavlja blagdan u čast Kristova kraljevskog dostojanstva:
„Jer ljudi su poučeni istinama vjere i podizani su da cijene unutarnje radosti religije daleko učinkovitije godišnjim slavljenjem naših svetih otajstava nego bilo kojim službenim izricanjem nauka Crkve. Takve izjave obično dosežu do nekolicine i to onih učenijih među vjernicima; ali do svih njih doseže gozba; prvi prisustvuju, ali jednom, dok drugi prisustvuju svake godine – zapravo zauvijek. Crkveno učenje prvenstveno utječe na um; njezine gozbe utječu i na um i srce te imaju spasonosni učinak na cijelu čovjekovu narav. Čovjek je sastavljen od tijela i duše i trebaju mu te vanjske proslave kako bi ga sveti obredi, u cijeloj svojoj ljepoti i raznolikosti, mogli potaknuti da dublje pije sa izvorišta Božjeg učenja, kako bi Božje učenje učinili dijelom sebe, i iskoristili dobitke za naše duhovne živote (br. 21)“.
Danas većina katolika nije uopće čula za papu Pija XI. ili encikliku Quas Primas, ali ako uopće idu u crkvu, čuti će za nedjelju Krista Kralja, čime dokazujem svoju tezu.
Crkva je utjelovljena i predstavljena u njezinoj liturgiji, a vjernici uglavnom iz nje upijaju svoju religioznost (crkvenost). Njezino doktrinarno i moralno učenje se isto tako prenosi njezinom liturgijom, čak i ako postoje (i sigurno bi trebali postojati) drugi izvori po kojima se vjernici upoznaju s Crkvom. Iako znamo da liturgija nije prvenstveno didaktička po svojoj namjeri, ona će unatoč tome katehizirati i duhovno oblikovati one koji u njoj sudjeluju.
Liturgija može predstaviti (utjeloviti) više ili manje adekvatnu ekleziologiju, prenijeti cjelovit sažetak nauka o vjeri i moralu, njegovati ispravan stav prema pobožnosti. Jedan kateheta i pro-life zagovornik je elokventno argumentirao ove tvrdnje još u doba Benedikta XVI., koristeći primjer „kulture života“:
„Sveti Otac dobro zna da ako je Bog neprimjetan u svetoj liturgiji – upravo onom mjestu koje nije samo izvor i vrhunac Crkve, već i srce, duša i primarna kontaktna točka vjernika s Bogom – onda će vjerojatno uslijediti da će Bog biti odsutan ili neprimjetan i u životu vjernika. Posljedično, ovaj nedostatak osjećaja za božansko može dovesti do življenja „humanističkog“ ili egocentričnog postojanja koje dalje vodi prema izgubljenom osjećaju svetosti čovjeka; bez Stvoritelja, čovjek postaje puki organizam u ogromnom svemiru organizama u kojemu ga onaj tko je jači ili moćniji može manipulirati i koristiti za bilo koju vrstu fantazije“.
Zatim autor primjećuje kako se odvija ova neshvatljivost i gubitak sakralnosti:
„Poznato je da su mnoge današnje župe postale više usredotočene na sebe kao zajednicu, nego što su jasno usredotočene na Boga – ono što je Ratzinger nazvao „zatvoreni krug“. Mnoge se župe ne pridržavaju odobrenih liturgijskih tekstova i rubrika – često iz pogrešnog osjećaja „pastoralne“ kreativnosti ili jednostavno iz neznanja. Ne uzimaju dovoljno u obzir (a kamoli izražavaju) one elemente koji daju osjećaj transcendentalnog štovanju Boga, posebno izražen sredstvom ljepote“.
Na gotovo univerzalnu reakciju slijeganja ramenima i korištenja izraza „pa?“, odgovaram:
„Nekima bi se ovo moglo činiti prilično nevažnim površinskim razmatranjima, ali ona to nisu. Sveta liturgija i nauk Crkve su međusobno isprepleteni, a iskustvena dimenzija liturgije je duboki trenutak za katehezu i obraćenje. Sukladno tome, kada postoji problematičan pristup liturgiji i kada se uvode neovlaštene novotarije, može doći do manjkavosti, kao i do istodobnog iskrivljenja katoličkog vjerovanja koje se prenosi vjernicima, kao i do gubitka snage liturgije da pokrene ljudsko srce i um prema Bogu“.
Ove nježne riječi možemo usporediti s još otvorenijom primjedbom Fredericka D. Wilhelmsena:
„Prazna utroba koju je abortus lišio djeteta je analogna praznom oltaru kojega pojedini vjernici zagovaranjem abortusa oduzimaju Bogu. Riječ je o vjerniku koji ili niječe, ili, što je češće, ignorira ili umanjuje stvarnu prisutnost Gospodina našega Isusa Krista u misnoj žrtvi i u Presvetom oltarskom sakramentu“.
(Citirano iz članka „Sacred Liturgy and the Defense of Human Life“, autor je Msgr. Ignacio Barreiro Carámbula, a članak je objavljen u ediciji „The Sacred Liturgy—Source and Summit of the Life and Mission of the Church, ed. Alcuin Reid“ (San Francisco: Ignatius Press, 2014., str. 377.))
Odbacivanja tijekom 60-ih i 70-ih toliko dobroga, svetoga, lijepoga i smislenoga u katoličkom životu, kao da se radi o bezvrijednoj, otrcanoj staroj odjeći bez vrijednosti, ostalo je do danas, i doista za sva vremena zapanjujuće svjedočanstvo opojne moći trenutnih ideoloških zanosa. Desetljeća nakon toga bila su razdoblja poput ogromnog mamurluka kojeg se ne može riješiti ni beskonačan broj aspirina, hladnih tuševa ili šalica kave.
Ogromna zabluda koja stoji iza ove strategije, kao što to jasnije vidimo pogledom unatrag, sastojala se u mišljenju da se bit vjere može odvojiti od njezinih akcidenata. Metafizika bi ukazala na to da, osim čuda svete euharistije, nikada ne postoji situacija kada bit može postojati bez svojih akcidenata – i kada nanesemo dovoljno štete akcidentima, uništit ćemo bit (barem onakvu kakva ona jest bila). Pojednostavljeno, ako dovoljno promijenite oblik i veličinu patke, neće vam ostati patka – samo neki neuredni dijelovi koji su nekada bili dijelovi patke. Čini mi se da je to analogno onome što je Rimska Crkva – ili točnije, njezini moderni i stoga manje promišljeni članovi – učinila velikom nasljeđu molitve, običaja, glazbe, arhitekture, crkvenog ruha i poezije, te velikog i složenog jezika javnog bogoslužja.
U svojoj apostolskoj pobudnici Familiaris Consortio, papa Ivan Pavao II. je izjavio da: „Plodnost kršćanske obitelji u njenom specifičnom služenju ljudskom napretku, koji sam po sebi ne može dovesti do preobrazbe svijeta, proizlazi iz njenog živog sjedinjenja s Kristom, njegovanja liturgije, samopredanja i molitve“ (br. 62, dodan je naglasak ). Uza svu svoju skromnu „uobičajenost“, obitelj je prva škola u kojoj djeca uče o transcendentnim stvarima – o Bogu, svecima, vječnim istinama, vrlinama, predanosti, samopožrtvovanosti, samodisciplini. Kršćanski brak svjedoči djeci da postoji nešto trajno, postojano, čvrsto kao kamen, što počiva na Kristu i podupiranju njegova Duha.
Liturgija bi trebala nadahnjivati i podržavati roditeljske napore da se u obiteljima naviještaju ove čudesne istine, ali često liturgija čini malo ili ništa od toga ili čak promiče suprotno. U doba velike intelektualne i moralne zbrke pastiri su iznevjerili svoja stada ne podržavajući ih puninom evanđeoske istine i kršćanske tradicije na najočitijem mjestu s kojega bismo ih mislili susresti, a to je javno bogoslužje Katoličke Crkve.
Mnogi čimbenici su pridonijeli brzom padu katoličkog znanja i privrženosti crkvenom Učiteljstvu o braku i obitelji – uključujući moćne snage liberalizma, sekularizma, hedonističkog materijalizma i individualizma, neuspjeh mnogih klerika u artikulaciji i obrani seksualne etike (ako su se uopće usuditi time pozabaviti), nesuglasni i nesigurni katolički političari i vođe Crkve, i brojni nedostaci u vjeronauku i školskim programima. Sve je ovo neporecivo. Ipak, postoji mnogo dublja veza između našeg kolektivnog liturgijskog bogoslužja i duhovnog zdravlja brakova i obitelji nego što je to crkvena hijerarhija smatra prikladnim priznati, jer se čini da postoji predanost podržavanja politike nepriznavanja pogrešaka koja bi mogla implicirati savjetodavne savjete Koncila ili papine disciplinske odluke.
Neka Gospodin probudi vođe Kristovih vjernika (kao da je riječ o naglom buđenju iz sna) kako bi započeli ozbiljnu potražnju dubljih uzroka kulture smrti koja nas okružuje, praktičnog ateizma i tihog otpadništva koje je okarakteriziralo naše vrijeme. U međuvremenu, kler koji slavi tradicionalne obrede ili laici koji im u tome pomažu, bave se tihom, ali potrebnom i zakašnjelom obnovom „srca, duše i primarne točke kontakta za vjernike“.
Where Catholics Meet the Church (crisismagazine.com)
