Tema očuvanja tradicije usred progona bila je duboko ukorijenjena u Tolkienovo srce.
J.R.R. Tolkien je 1944. godine napisao da će „kao i u prijašnjem mračnom dobu, kršćanska Crkva sama prenijeti iole značajniju tradiciju umne civilizacije – nepromijenjenu i neoštećenu, to jest, ako ne bude bačena u nove katakombe. Sumorne misli, stvari koje se zapravo ne mogu znati; kao i budućnost koja je neprobojna, osobito mudrima, jer ono što je stvarno važno uvijek je skriveno od suvremenika, a sjeme onoga što će biti tiho klija u nekom mračnom zaboravljenom kutu“. Tema očuvanja tradicije usred progona bila je duboko ukorijenjena u Tolkienovo srce. Gandalf govori o tome u devetom poglavlju knjige Gospodara prstenova: Povratak kralja:
„Ipak, nije naš posao da upravljamo svim plimama svijeta, već da ovim godinama u koje smo postavljeni priskočimo u pomoć svojim snagama, čupajući korijenje zla na poljima koja su nam poznata, tako da oni koji budu živjeli poslije mogu imati čistu zemlju za obrađivanje. Kakvo vrijeme će oni morati imati, nije na nama da zaključujemo.“.
Iako proširena misao o njegovoj zabrinutosti u vezi s napuštanjem latinskog, tradicionalnih liturgijskih oblika ili teologije možda nije došla do nas, važno je prepoznati da je Tolkienu bilo neugodno poistovjetiti se s “duhom Drugog vatikanskog sabora“. Nije to bila slučajnost, već nešto što je proizašlo iz cjelokupnog odnosa prema tradiciji i vjernosti naslijeđenoj kulturi. Tolkien je imao dubok osjećaj za jedinstvo kulture, jezika, povijesti i rituala. Jedan od razloga zašto je stvorio toliko jezika i mitova koji su se jedva pojavljivali u njegovim velikim djelima bio je taj što je mitska i kulturna pozadina koju je stvorio, čak i kad se rijetko spominjala, davala osjećaj “potpunosti“ ili dubine njegovim svjetovima. Slijedom toga, trebali bismo zapamtiti da nelagoda zbog modernizacije Katoličke Crkve i Tolkienov afinitet prema fiktivnom prikazu stvarnosti nije samo slučajnost; to je smisleno i ispravno jer je to dvoje išlo zajedno u Tolkienovom viđenju stvarnosti. Ako istovremeno volimo Tolkienov etos i promjene nastale nakon Drugog vatikanskog sabora, moramo shvatiti da nismo razumjeli ili jedno ili drugo do kraja: jer oni su nespojivi.
Tolkien je zanijekao da je njegova trilogija bila striktna alegorija ili paralela s katolicizmom. U pismu prijatelju isusovcu, koji je čitao rukopis prije objavljivanja, Tolkien je napisao:
„Gospodar prstenova je u svojim temeljima religiozno i katoličko djelo; u početku je to bilo nesvjesno, ali kasnije svjesno u reviziji. Zato nisam stavio, ili izrezao, praktički reference na bilo što poput ‘religije’, na kultove ili prakse, u imaginarnom svijetu. Jer religiozni element je apsorbiran u priči i simbolici“.
Iako je istina da je Tolkien želio da njegov stvoreni svijet djeluje pomalo poganski i da ne izgleda kao alegorija Europe, to je svakako bila u određenom smislu, ali je nordijska i anglosaksonska inspiracija posvuda. Njegovo odbijanje da piše striktno prema kršćanskoj alegoriji, poznato je zbog nesuglasica s Lewisom oko Narnije i to ga je vjerojatno nagnulo u smjeru implicitne religije. Međutim, ponekad to nije bilo tako implicitno; u istom pismu, Tolkien priznaje istinu da Galadriel vidi kao referencu na Djevicu Mariju. Međutim, Tolkienova izrazito konzervativna vizija nadnaravnog toliko je duboka da se ne mora ilustrirati ukrasima koji privlače pozornost i koji to izvikuju.
Njegov svijet Međuzemlja temelji se na monarhiji, tradiciji, opskurnim, a opet duboko smislenim ritualima koji uključuju svete i uzvišene jezike. Njegov svijet nastanjen je kraljevima i seljacima, ali i čarobnjacima i moćnim bićima. Ekonomija kraljevstava je distributivna. Muškarci Međuzemlja su visoki, jaki i zgodni, a žene lijepe s delikatnom žestinom (ne zaboravite Éowyn koja vitla mačem!). Tolkien je u svoja kreativna djela unio svoje srce i najdublje osjećaje s ciljem da nam pokaže što je “prava“ stvarnost. Zbunjujuće je i pomisliti što bi Consilium mislio o religioznosti Shirea; čini se očiglednim da hobitska mudrost Sama Gamgeeja ne bi imala vremena za Novus Ordo. Ako Tolkienov tradicionalizam treba otkriti u njegovoj trilogiji i njegovim pismima, uzmimo ovu obljetnicu kao priliku da ih ponovno razmotrimo imajući to na umu: iz njegovih dobro obrađenih i kultiviranih polja možemo mnogo naučiti o tome što je dragocjeno i što mora biti sačuvana u našim vlastitim.
