Veći dio pontifikata pape Franje bio je posvećen “pastoralu”. Pitanje na koje se pastoralni pristup usredotočuje jest: “Kako pratimo osoba ‘X’ u Crkvi?” Čini se da su danas osobe “X” uglavnom one koje se ne slažu s crkvenim učenjima o seksualnost, poput civilno razvedenih i “ponovno vjenčanih”, žena i onih pokrivenih nadimkom LGBTQ+.
Slažem se da na ovo pitanje treba odgovoriti, ali pitanje na koje se mora odgovoriti prije toga jest: “Kamo ih pratiti?” Ako ne znamo kamo idemo, nećemo biti od velike pomoći; mogli bismo prouzročiti štetu. Ako ste na putovanju, morate donositi odluke. Ne možete istodobno izaći na izlaz A i na izlaz B; ne možete ići i na istok i na zapad. Drugim riječima, morate nešto žrtvovati.
Biti pastoralan je dobro, a pratiti osobu je i pravi put – ako i vi i osoba koju pratite tražite pravu “završnicu”. Ako je muškarac s kojim ste u pratnji alkoholičar i sve što želi je novac za još jedan provod umjesto otriježnjenja, on je neiskren. Ako kažete da mu želite pomoći, ali ga otpratite u kafić i počastite ga pićem, neiskreni ste. Ako ste imali iskustva s nekim koga muče takvi problemi, znate na što mislim. Reći “Ne” može biti najljubaznija, “najpastoralnija” stvar koju možete učiniti.
“Završnica” Sinode, i bilo kojeg pothvata Crkve, trebala bi biti dovesti ljude Kristu. Katolička Crkva tvrdi da zna kako to učiniti. Ona Bogu pripisuje zasluge za otkrivanje Istine, a čovjeku za to što ima sposobnost spoznati Istinu. Ona ide dalje i tvrdi da je Bog dao tu Istinu Crkvi. To je, uostalom, razlog zašto su se mnogi obratili Crkvi.
Ponekad se pojave novi problemi, npr. in vitro oplodnja. Pripisujući Bogu zasluge za davanje Istine Crkvi i čovjeku kao mogućnosti da je utvrdi, ona svako novo pitanje gleda u kontekstu onoga što već zna. Ne vraća se i ne kaže: “Upa, pogriješili smo.” Nijedno od pitanja kojima se Sinoda bavi nije novo. Homoseksualnost, teški brakovi, “žene u Crkvi”; postoje od početka. Pitajte samo svetoga Pavla. Zašto ih onda ponavljamo?
Iskrenost sudionika možemo naslutiti po njihovoj spremnosti na žrtvu. To je, čini mi se, ono što nedostaje mnogima koji traže pomoć i mnogima koji nude ponoć. Sinodi pristupaju sa svom prisebnošću tinejdžera koji su upravo dobili kreditnu karticu svojih roditelja. Mnogi žele biti omogućeni, a mnogi i omogućuju. Onima koji žele biti omogućeni, po definiciji, ne može se pomoći; a oni koji žele omogućiti, po definiciji, ne bi trebali pomagati.
Svakome tko se bori s bilo kojim moralnim problemom (to jest, svi mi), rješenje koje Crkva nudi od početka su molitva, poslušnost, sakramenti i, da, žrtva. Što se tiče spolnih pitanja, nauk Crkve je dosljedan od početka: čistoća prije i tijekom braka; sakramentalni brak je između muškarca i žene, i to za cijeli život; spolni čin mora ostati otvoren za život; oduzeti jednom začet život je pogrešno. Vrlo jednostavno, a vrlo teško; ali tako je.
Ako se ne slažete s tim, morate se suočiti s alternativom da je Crkva pogriješila. Ako vjerujete u to, zašto onda želite biti dio Crkve? To pitanje treba postaviti svakome tko ima bilo kakvu dužnost u Crkvi, i bilo kojem laiku: Ako ne vjerujete njezinim učenjima, zašto ste ovdje? Postoje doslovno tisuće alternativa; a ja vam, na primjer, neću zamjeriti ako iskreno odaberete nešto drugo. To je ono što se mora ljubazno, ali odlučno reći.
Ne kažem da su oni koji vjeruju i pokušavaju slijediti nauk Crkve bolji ili svetiji od drugih. Daleko od toga; samim činom pokušaja da slijede nauk Crkve znaju koliko su daleko od svetosti. Ali oni prihvaćaju “završnicu” koju je Crkva predložila od početka, i prihvaćaju način na koji je ona vodila duše od početka do te “završnice”. I spremni su na žrtvu.
Papa Franjo je na početku svog pontifikata rekao da želi “siromašnu Crkvu”. Na neki način, ništa ne može biti bolje; ali će zahtijevati žrtvu.
Evo rješenja: ne tolerirajte ništa osim Istine. Riješite se svakog svećenika koji ne želi podržati Istinu. Riješite se svakog klerika, i svakog kandidata za svećeničku službu, koji se ne trudi maksimalno živjeti Istinu. Ne dopustite nijednoj instituciji da se naziva katoličkom koja ne podučava Istinu. Nemojte sklapati dogovore s onima koji nam ne dopuštaju da objavimo Istinu. I, za Boga miloga, nemojte imati sinode onih koji ne vjeruju u Istinu.
Kao što je sveti papa Ivan Pavao II. rekao u svojoj homiliji kojom je kanonizirao Edith Stein: „Ne prihvaćajte ništa kao istinu ako nema ljubavi prema bližnjemu i ne prihvaćajte kao ljubav ništa što nema istine.“ Po žrtvi ćete spoznati i Istinu i Ljubav. To je ono što nedostaje Sinodi.
