Papa Franjo je osudio nasilje nad kršćanima od strane Islamske države, i pozvao međunarodnu zajednicu da “zaštiti sve kojima prijeti nasilje“. Ali nije naznačeno koji oblik međunarodne intervencije treba poduzeti. Papa je pozvao da se pomogne tisućama izbjeglica protjeranima iz svojih domova i poslao je svog osobnog izaslanika u Irak da pokaže solidarnost s progonjenim kršćanima i istraži svaki mogući put do mira. Ali nije rekao ništa o vojnoj akciji.
Drugi Vatikanski dužnosnici su spomenuli pitanje vojne intervencije. Nadbiskup Silvano Tomasi, predstavnik Vatikana u sjedištu UN-a u Ženevi, rekao je kako je izravna vojna akcija “vjerojatno potrebna” da bi se spasili životi tisuće izbjeglica. Nadbiskup Giorgio Lingua, papinski nuncij u Iraku, složio se rekavši da su zračni udari bili “nešto što se moralo učiniti“. No, iako te izjave pokazuju nerado odobravanje neke vojne akcije, ne mogu se tumačiti kao potpuna potpora vojnom planu SAD-a.
Zapravo, jedini katolički prelat koji se javio povodom specifičnog oblika američke intervencije je kaldejski katolički patrijarh Louis Sako, koji je oštro kritizirao američki vojni plan. Irački prelat smatra da ciljani zračni napadi neće biti dovoljni kako bi se zaštitile kršćanske izbjeglice, i neće zaustaviti napredovanje Islamske države.
Iako Vatikan nije izdao nikakvu službenu potporu američkoj vojnoj akciji, ipak čudi što nije bilo ni upozorenja protiv takve intervencije. Ta šutnja je osobito važna, pogotovo ako se uzme u obzir žustra kampanja protiv američke intervencije u Iraku, i to dva puta u prošlosti. Analizirajući vatikansku politiku, John Allen u Boston Globe-u objašnjava očitu promjenu u Vatikanu:
Jedan od razloga zbog čega je Vatikan bio protiv dva Zaljevska rata, kao i svakog širenja sukoba u Siriji, bio je strah da bi pad policijske države na Bliskom istoku doveo do porasta radikalne islamske teokracije u kojoj bi se kršćani i druge manjine prvi našli na vatrenoj liniji.
To više nije teoretska anksioznost. To je živuća stvarnost novog kalifata, koji je proglasio Islamsku državu, što znači da Vatikan i ostale kršćanske vođe više nisu toliko zabrinute zbog mogućih posljedica sukoba. Posljedice su već tu. Zato su mnogo više zaokupljeni s ‘ovdje i sada’, a time i skloniji poduprijeti svakoga tko se čini spreman učiniti nešto po tom pitanju.
(Izvor: Catholic Culture.org)
