Opširno je izvještavano o tome da je papa Franjo rekao bogoslovnim sjemeništarcima iz Barcelone, u Španjolskoj, u nenapisanom govoru, da ne smiju „biti klerikalni, nego sve opraštati“. Tako da moraju čak „ako vide da nema namjere pokajanja, ipak dati odrješenje vjernicima”. Uskraćujući “oprost” nekome tko se ne kaje, kaže papa, „postajemo sredstvo za zlu, nepravednu i moralnu osudu”. Svećenici koji uskraćuju odrješenje onima koji se ne kaju su “delinkventi”.
Franjo je u jednom trenutku takve svećenike, koje smatra mrskima, nazvao grubima i bestidnima. Treba uzeti u obzir da je scenarij pape Franje o nepokajanom grešniku koji ide na ispovijed izuzetno rijedak. Ipak, to predstavlja važno doktrinarno pitanje.
Sakrament pokore ili pomirenja je sakrament Božjeg milosrđa. Iako krštenje čisti vjernike od svih grijeha, jasno je da nastavljamo griješiti, a ponekad možemo počiniti smrtne grijehe, koji nas odvajaju od Boga. Da bismo dobili Božje milosrdno oproštenje za takve teške grijehe, dužni smo ispovjediti svoje grijehe u sakramentu ispovijedi.
U Katekizmu Katoličke crkve piše: „Krist je ustanovio sakrament pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom“ (br. 1446). Božje milosrđe je uvijek prisutno u sakramentu pomirenja.
Uz to, ipak postoje preduvjeti koje grješnik mora zadovoljiti kako bi dobio Božji milosrdni oprost – treba postojati potreba za žalosnim pokajanjem i želja da više ne griješi. Citirajući Tridentski sabor, Katekizam izjavljuje: „Među pokorničkim činima kajanje je na prvome mjestu. To je bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti“ (br. 1451). Štoviše, Zakonik kanonskoga prava navodi: da bi primio „spasonosni lijek sakramenta pokore, vjernik treba da bude tako raspoložen da se, pošto se odriče grijeha koje je počinio i pošto stvori odluku da će se popraviti, vrati Bogu“ (kanon 987).
Improvizirana izjava pape Franje da se odrješenje treba dati čak i onima koji se ne kaju apsolutno je u suprotnosti s apostolskom tradicijom Crkve, onom koja se nalazi u Katekizmu, a koju je definirao Tridentski koncil i uvrstio u kanonsko pravo.
Ipak, može se postaviti pitanje: Zašto je potrebno pokajanje (i namjera da se više ne griješi) za primanje sakramentalnog odrješenja od svećenika? Postoji li međuodnos između pokajanja i odrješenja? Ili je potreba za pokajanjem samo proizvoljan zakon koji je ustanovila Crkva, pa nije bitna za primanje sakramentalnog odrješenja?
Čini se da papa Franjo potvrđuje potonje…
Ako se osoba ne kaje za svoje grijehe, činilo bi se očiglednim da se sakramentalno odrješenje ne može dati. Želja za sakramentalnim odrješenjem podrazumijeva i pretpostavlja da pokornici prepoznaju da su sagriješili i sada žele da im Bog, u svom suosjećajnom milosrđu, oprosti.
Božje milosrdno oproštenje uvijek je prisutno u sakramentu pomirenja, a svećenik je uvijek voljan odriješiti grijehe, ponajviše smrtne. Ipak, sakramentalno je nemoguće dobiti Božje oproštenje puno ljubavi i milosrđa, ako se netko ne pokaje za počinjene grijehe.
Dok papa Franjo možda želi biti milosrdan predlažući da se grješniku oprosti grijeh za koji se nije pokajao, on je ipak moralni „delinkvent“, budući da osoba i dalje ostaje kriva za grijehe koje je počinila. To je osobito slučaj ako je netko u smrtnom grijehu. Stoga je papin poticaj pastoralno neodgovoran i mogao bi biti duhovno smrtonosan, jer osobe koje se ne kaju mogu misliti da su odriješene, a zapravo nisu.
Sveto pismo svjedoči o obveznom odnosu između pokajanja i oprosta. Markovo evanđelje nam govori da je Isus, nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen, otišao u Galileju i objavio: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15). Pokajanje je potrebno za ulazak u Božje kraljevstvo, jer je to kraljevstvo Božjeg milosrdnog oprosta i izvor svetog života.
U Lukinom evanđelju Isus pripovijeda parabolu o izgubljenom sinu. Mlađi sin je tražio svoj dio očevog nasljedstva. Primivši ga, odlazi u daleku zemlju gdje živi raskalašenim (grešnim) životom. Kada je došao k sebi, shvatio je da se treba pokajati i vratiti svome ocu: „Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom…“ (Lk 15, 18).
Ugledavši izdaleka svoga sina, milosrdni otac izjuri da ga pozdravi i s ljubavlju ga, s radošću, primi natrag u svoju kuću. Da, otac je bio milosrdan, ali otac je mogao pokazati svoje milosrđe samo kada mu se njegov sin prijestupnik vratio shvativši da je pogriješio. Da se nije vratio, otac nikada ne bi mogao ostvariti svoju suosjećajnu milost.
Isto vrijedi i za Boga našeg Oca. Ako mu se ne vratimo pokajani, onda On ne može izvršiti svoj milosrdni oprost pomoću sakramenta oproštenja. Papa Franjo, odvojivši ljudski čin pokajanja od božanskog čina oprosta, učinio je Božje milosrđe ništavnim.
U svjetlu svega navedenog, pouka za sve nas je da se trebamo još dublje pokajati za svoje grijehe, ponizno ih priznati i gorljivije odlučiti da ih nikada više ne počinimo. Čineći to, svećenikovo sakramentalno odrješenje čudesno će nam očitovati uvijek prisutno obilno milosrđe Boga Oca, vidljivo u Isusu Kristu, njegovu Sinu, i zapečaćeno u ljubavi Duha Svetoga.
otac Thomas G. Weinandy, OFM, Cap.
