U Deklaraciji “Fiducia supplicans” o pastoralnom značenju blagoslova koju je izdao Dikasterij za nauk vjere, a odobrio papa Franjo, ima privida razuma, ali i dosta žargona, sofistike i prijevare.
Prvo, Deklaracija ispovijeda da je ono što se nudi samo razvoj doktrine u skladu s “pastoralnom vizijom” pape Franje. U Eseju o razvoju doktrine, sv. John Henry Newman daje kriterije za prosuđivanje što je istina, a što pogrešan razvoj doktrine (“korupcija”). U konačnici, zaključuje on, nepogrešivost Crkve potvrđuje autentični razvoj.
Newman, međutim, iznosi hipotetsku, iako zastrašujuću hipotezu. Što ako sabor ili papa podučavaju doktrinu koja bi proturječila prethodnom saboru ili papi? Newman izjavljuje da bi to razbilo pojam doktrinarnog razvoja, jer tko bi onda mogao prosuđivati što je autentično objavljeno, a što nije?
Newmanova alarmantna hipoteza danas nije tako hipotetska. Unatoč suprotnim tvrdnjama, Deklaracija očito proturječi vječnom učiteljskom učenju Crkve o neregularnim brakovima i seksualnoj aktivnosti istospolnih parova. Mora li se zaključiti, zajedno s Newmanom, da takvo učenje iskorjenjuje sam pojam doktrinarnog razvoja i naposljetku sam pojam doktrinarne istine?
Ovdje bih ponudio tezu koju Newman nije razmatrao – tezu za koju vjerujem da je važna u našem sadašnjem crkvenom kontekstu. Newman je pretpostavio da su sva papinska učenja ili učenja biskupa o doktrini i moralu učiteljska. Predlažem da svako papinsko učenje ili učenje biskupa koje otvoreno i namjerno proturječi trajnom učenju prethodnih koncila i pontifikata nije učiteljsko učenje, upravo zato što nije u skladu s prošlim učiteljskim doktrinarnim učenjem.
Papa ili biskup može biti, po svojoj službi, član učiteljstva, ali njegov nauk, ako je u suprotnosti s primljenim prijašnjim učiteljskim naukom, nije učiteljski. Takvo krivo učenje jednostavno ne ispunjava potrebne kriterije. Ne posjeduje nikakve crkvene autoritativne vjerodajnice. Umjesto toga, to je jednostavno dvosmislena ili manjkava izjava koja pokušava ili se pretvara da je magistralna, iako to nije.
Drugo, blagoslivljati parove u neregularnim brakovima ili istospolne parove bez ostavljanja dojma da Crkva ne potvrđuje njihovu seksualnu aktivnost je šarada. Svi prisutni na takvim blagoslovima, bez sumnje, znaju da su takvi odnosi seksualne prirode. Nitko se ne da prevariti. Zapravo, oni se raduju što su takvi seksualni odnosi blagoslovljeni. To je smisao ovih blagoslova. Nije blagoslovljena njihova seksualna apstinencija, već njihovo seksualno prepuštanje.
Treće, dok parovi u neregularnim brakovima i istospolni parovi mogu biti blagoslovljeni, ono što ne može biti blagoslovljeno, i tako potvrđeno, jest grijeh u koji su uključeni. Nemoguće je blagosloviti nemoralan čin, a pokušati to učiniti je bogohuljenje, jer se od presvetog Boga traži nešto što je protivno njegovoj naravi – sankcioniranje grijeha.
Štoviše, blagoslivljati neregularne brakove i istospolne parove, u svrhu utvrđivanja autentičnosti njihove spolne aktivnosti, predstavlja uvredu i ponižavanje samog sakramenta ženidbe. Takvi blagoslovi podrivaju dostojanstvo braka – sakramentalnog znaka neraskidive zajednice između Krista i njegove Crkve.
Iako je “O pastoralnom značenju blagoslova” možda dobra namjera, on uništava samu prirodu blagoslova. Blagoslovi su milosti ispunjene Duhom koje Otac daruje svojoj otkupljenoj djeci koja borave u njegovu Sinu, Isusu Kristu, kao i onima za koje on želi da to budu. Pokušaj nemoralnog iskorištavanja Božjih blagoslova ismijava njegovu božansku dobrotu i ljubav.
