Uvriježeno je mišljenje da se kler ne bi trebao baviti politikom, ali nalazimo se u vremenu kada to više nije moguće jer se vjernici suočavaju s progonima. Mnogi im zamjeraju kada opominju s oltara one koji bi se trebali zauzimati za opće dobro- političare. Naravno, primjereno je da postoji diskrecija kada je potrebno opomenuti vjernike koji su zastranili, ali o javnoj sablazni mora se govoriti javno. Ne učiniti to znači zanemariti one žrtve koje je sablazan zaveo.
Samoproglašeni katolici trebali bi znati kada rade nešto pogrešno, pogotovo ako te stvari utječu na naše besmrtne duše. Ja svakako želim znati kada radim nešto pogrešno. Vjerujem svećenicima kojima je dan autoritet nada mnom da će mi reći škode li moji postupci mome odnosu s Kristom. Vjerujem im da će pružiti smjernice o duhovnim i moralnim stvarima. Vjerujem im da će biti očevi.
I tu dolazimo do srži problema. Pokušavamo graditi društvo bez očeva, a rezultati su katastrofalni. Mnogi koji su nedavno završili akademsko obrazovanje, diplomirali na koledžima, inzistirat će na tome da moramo restrukturirati društvo kako bismo uklonili hijerarhiju, a oni jedva razumiju što govore. Hijerarhija, od grčke riječi hierarhia – znači sveti vladar – odnosi se na svete redove (stupnjeve) svećeništva. Oni koji su u zabludi žele eliminirati svaki osjećaj reda i očinskog vodstva, ali učinci toga vidljivi su posvuda oko nas.
Većina promišljenih promatrača prepoznaje da je stanje našeg društva povezano s nedostatkom obitelji, a posebno očeva. Ljudima nedostaje usmjerenje, autoritet, hijerarhija, vodstvo i red. Svećenici bi trebali biti očevi koji svojim stadima osiguravaju ta prijeko potrebna dobra.
Može se priznati da manjak svećenika predstavlja izazov, tako da je svećenicima teško pratiti živote župljana na isti način na koji bi ih mogli pratiti u starom kršćanskom svijetu. Ali kada javna osoba koja je katolik javno griješi i ne kaje se, dužnost je svećenika da takve stvari pretvore u poučan trenutak – kako bi drugi mogli biti vođeni ispravnim naukom ili barem spriječiti njihovo zavođenje na krivi put.
Neuspjeh klerika da vode svoja stada na ovaj način pogađa čak i nekatolike. To šteti njihovom shvaćanju naše vjere i stoga predstavlja prepreku obraćenju. Biskup Fulton Sheen primijetio je: „U Sjedinjenim Američkim Državama nema niti sto ljudi koji mrze Katoličku Crkvu, ali postoje milijuni koji mrze ono što pogrešno doživljavaju kao Katoličku Crkvu“.
U vremenu kada se svi slažu da je kateheza prijeko potrebna, zašto pastiri ne poučavaju svoje stado? Umjesto toga, manifestacije poput Sinode o sinodalnosti nastoje učiniti suprotno – daju to vrijeme lošim idejama i slabo katehiziranim osobama. Stavljanje mikrofona pred krivo informirane neće ispraviti krivo. Samo će dovesti do toga da se pogrešan nauk još više projicira i dovede do još većih zabluda. Crkva se ne bi trebala mijenjati na temelju popisa želja (neupućenih) laika. Ona je stvorena da bude stijena koja se ne mijenja, čak ni kako vremena prolaze. To je zato što se Istina ne mijenja. Ona jednostavno jest.
U društvu koje nema usmjerenja i u vremenu kada su neki predstavnici crkvenih institucija zalutali, očinska je skrb očajnički potrebna. Nitko ne predviđa bolja vremena na skorom horizontu. Bitno je da imamo očeve na koje se možemo osloniti da bismo ostali čvrsti.
Izvor
