Sve veći broj sekularnih država nadvija se poput sjene nad budućnošću Katoličke Crkve. Ovaj oblik vladavine je agresivan, sekularan i on raste. Isto tako je protu katolički osmišljen, bilo izričito ili implicitno, da djeluje protiv želja Crkve. I premda se Crkva već dugo borila s raznim oblicima vlada, moderne sekularne države su jedinstvena moderna prijetnja.
Sama ideja razdvajanja Crkve i države (tj. „sekularne“ države) je moderna taština, jer su tisućljećima ljudi pretpostavljali da se politika i religija ne samo miješaju, već su često ista stvar. Isto tako, iako su u prošlosti postojala ogromna carstva, sposobnost male elitne birokracije da izvrši potpunu kontrolu nad životima dalekog stanovništva tek je uistinu postala moguća u prošlome stoljeću. Seljaku iz drugoga stoljeća u nekom malom selu bilo je malo stalo do toga što se događa u Rimu, ali na današnjeg poljoprivrednika u udaljenom malom mjesto dramatično utječu postupci vođa iz glavnog a grada.
Pa kako katolik treba odgovoriti na prijetnju modernih sekularnih država? (Ovdje mislim samo na konzervativne katolike, jer većina liberalnih katolika modernu sekularnu državu ne vidi kao prijetnju, već kao prijatelja.) Zanimljivo je se čini da su dva najistaknutija predložena rješenja dijametralno suprotna: integralizam i libertarijanizam.
Ukratko, integralizam na državu gleda kao na slugu Crkve. Riječima jednog integraliste: „…budući da je čovjekov vremenski kraj podređen njegovom vječnom kraju, vremenita snaga mora biti podređena duhovnoj moći“. Jedinstvena ovlast dana državi trebala bi se koristiti za promicanje ciljeva Crkve. Iako bi tolerancija drugih religija mogla biti razborito potrebna, temeljna uloga države je davanje prednosti katoličanstvu, što čak može uključivati i crkvene službenike koji donose zakone za opću populaciju.
Libertarijanizam, s druge strane, državu vidi kao, u najboljem slučaju, nužno zlo. Treba smanjiti državu u veličini i opsegu što je više moguće. Znajući da su svi ljudi skloni zlu, libertarijanci nastoje ograničiti moć koju jedan čovjek ili male skupine ljudi može imati nad drugima. Iako se među libertarijancima raspravlja o tome što točno državi treba dopustiti, općenito se slažu da bi to trebalo biti krajnje ograničeno.
Dakle, integralizam predlaže preinačenje države, dok libertarijanizam predlaže njezino umanjivanje. Integralist državu vidi kao sredstvo za promicanje Crkve; katolički libertarijanac državu vidi kao prepreku za rast Crkve. Kada je riječ o modernim sekularnim državama, integralisti nastoje promijeniti „svjetovnu“ dimenziju u „katoličku“; libertarijanci nastoje promijeniti državu u „minimalno prisutnu“.
Obje opcije imaju svojih problema, posebno ako su dovedene do svojih krajnosti. Misle li integralisti da bi država trebala forsirati krštenje prijetnjom nasilja koje sankcionira vlada? Smatra li libertarijanac dopuštenim da knjige o drag queenovima budu u našim lokalnim knjižnicama? Koliki će državni monopol na nasilje podržati integralist? Koliko će slobodarski djelovati libertarijanac? Krajnost integralizma je totalitarna Crkva; krajnost libertarijanizma je anarhija. Ni jedno ni drugo ne bi trebalo biti posebno privlačno za katolike.
Ipak, svaka strana ima svoje zagovornike u katoličkom svijetu, jer se u modernim oblicima djelovanja svaka opcija bavi stvarnim problemom. Moderna država je previše svjetovna i prevelika.
Jedan od praktičnih načina hoda prema naprijed je ono što ću nazvati „naravnim libertarijanizmom“. Prema naravnom zakonu libertarijanstva, uloga države je samo u sprečavanju kršenja naravnog zakona. Ako nešto zahtijeva božansku objavu da bi znali i razumjeli (kao što je potreba za krštenjem), tada nije uloga države da to provodi. Ali ako je to dio naravnog zakona (poput svetosti života ili braka kao zajednice između muškarca i žene), tada država ima ulogu u provođenju naravnog zakona. Sve što je izvan provođenja zakona o naravnome (financiranje umjetnosti, tiskanje novca itd.) je izvan nadležnosti države.
Takav se sustav uglavnom usredotočuje na borbu protiv „masivnog“ dijela „moderne sekularne države“, ali potičući i braneći naravni zakon, sprječava najekstremnije, protukatoličke oblike „sekularnog“ društva.
U vremenu kada katoličanstvo polako iščezava, sanjarimo o tome da možemo magično preobratiti državu, pa čak i da možemo, bismo li željeli da poput kardinala Gregoryja i kardinala Cupicha utječemo na javnu politiku?
Međutim, imajte na umu da ne tvrdim da je naravni libertarijanizam katolička opcija ili da je „treći katolički put“; jer ne postoji takva stvar. To je jednostavno jedno od mogućih rješenja zbog stvarne prijetnje modernih sekularnih država. Što se tiče političkih rješenja, Crkva daje načela koja treba slijediti, a ne planira ih provoditi. Na laicima je da odrede najbolji način za primjenu tih načela, a integralisti i katolički libertarijanci mogu slobodno tvrditi da je njihov put najbolji za današnje vrijeme.
U katoličkim krugovima treba poticati raspravu između integralista i katoličkih libertarijanaca. Nije stvar u pokušaju pronalaska mitskog „katoličkog političkog sustava“, već u zdravoj raspravi o najboljim sredstvima za borbu protiv masovnih i modernih sekularnih država.
Svi se razumni katolici slažu da su moderne sekularne države problem koji se treba riješiti. Sljedeće pitanje se daje za razmišljanje. Na što se u svome radu u prevladavanju modernih sekularnih država treba usredotočiti, je li to minimaliziranje države ili pokatoličenje sekularnog? Ili nešto treće?
