Ponedjeljak prije Uskrsa (godine 1962.), katolički nadbiskup New Orleansa Joseph Francis Rummel izopćio je troje lokalnih katolika zbog nepoštivanja autoriteta Crkve i organiziranja prosvjeda protiv nadbiskupove odredbe da se katoličke škole u nadbiskupiji desegregiraju (ukinu odvajanje).
Prvi od njih troje bio je sudac Leander Perez (70) koji je pozvao katolike da uskrate donacije nadbiskupiji i bojkotiraju nedjeljna crkvena okupljanja. Drugi je bio Jackson G. Ricau, 44, politički komentator, pisac koje je zagovarao segregaciju i ravnatelj udruge „Građansko vijeća Južne Louisiane“. Treća, gospođa B. J. Gaillot (41), bila je majka dvoje djece, domaćica i predsjednica udruge „Save our Nation“ (Spasi našu naciju).
U to je vrijeme, odluka nadbiskupa Rummela o ukidanju odvajanja po rasnim osnovama u katoličkim školama razdvajala je vjernike, kao i njegova odluka o izopćenju troje javnih neistomišljenika. Katolici diljem Amerike se s ponosom sjećaju njegove hrabrosti, koju ponekad uspoređuje s relativnim ne-djelovanjem njemačkih biskupa tijekom Holokausta (iako su, kao što se rijetko izvještava, njemački biskupi izdali edikt početkom 1931. godine, ekskomunicirajući sve nacističke vodstvo i zabranili katolicima članstvo u takvoj stranci).
Zanimljivo da svih ovih godina nadbiskupa Rummela nitko nikada nije osudio zbog toga što je „politizirao Euharistiju“. Ne sjećam se da je bilo koji biskup rekao: „Pretpostavljam da je Rummel imao prava da izopći ovo troje. Osobno to ne bih učinio jer ne znam što je u tuđoj duši.“
U to vrijeme, mnogo je ljudi bilo uvjereno da će Rummelova izopćenja biti „besmislena“, da je samo „pogoršavao stvari“ te „može povećati napetosti u New Orleansu“. Možda jest, ali to se sada više nitko ne usuđuje reći. Nitko ne osuđuje nadbiskupa Rummela iako tvrdimo da „u Crkvi postoje drugi jednako važni prioriteti, a ne samo jedno pitanje“.
Ljudi često govore prilično žestoko, da su katolički biskupi Njemačke trebali „učiniti više“, „biti manje susretljivi“ i izopćiti više ljudi tijekom Holokausta. Nije li ekskomuniciranje cijelog nacističkog vodstva (1931. godine) i zabrana katolicima da se pridruže stranci „politiziranje Euharistije“? Zabranili su katolicima da pristupe političkoj stranci! Kako su mogli „pogledati u duše“ svakog od tih njemačkih građana kako bi prosudili zašto se pridružuju nacionalsocijalistima? Možda su samo vjerovali u „radnički pokret“ (nacisti su, kao što im ime govori, bili nacional-socijalisti)?
„Jesu li njemački biskupi prekršili „razdvojenost Crkve i države“ kada su izopćili članove nacističke stranke?“
„Da li bi američki biskup kršio „odvojenost Crkve i države“ kada bi se usudio izopćiti katoličkog političara koji je više puta i javno podržao pristup (i pravo) pobačaju do trenutka rođenja – uključujući kasne pobačaje?“
Većina ljudi ne voli ovakva pitanja. „Zašto jedno, a ne drugo?“ „Drugačije je“, tvrde.
Je li zato što su stvari sada „jednostavno drugačije“ ili su uglavnom ostale iste? Danas ima kukavica i zagovornika ustupaka baš kao što je bilo i tada. Ljudi poput kardinala Adolfa Bertramam zbog stava odvraćali su druge potencijalne protivnike nacizma da progovore. Po službenoj dužnosti šef njemačkog episkopata kardinal Bertram je naredio crkvena slavlja nakon pobjede nacističke Njemačke nad Poljskom i Francuskom te uputio pozdrave Hitleru povodom njegovog 50. rođendana u ime svih njemačkih katolika.
Ako mislite da sam previše strog prema tim njemačkim biskupima, onda biste možda trebali pročitati izvješće na dvadeset i tri stranice koje je prošlog svibnja javno objavila Njemačka konferencija katoličkih biskupa u kojem su priznali „suučesništvo“ svojih prethodnika koji nisu učinili dovoljno da se suprotstave porastu nacističkog režima i ugnjetavanju Židova.
Hoće li za osamdeset ili devedeset godina budući američki biskupi podnijeti sličan dokument za vlastitu prošlost, priznajući „suučesništvo“ svojih prethodnika koji nisu učinili dovoljno da se suprotstave režimu pobačaja? Hoće li katolici toga doba biti zbunjeni našim današnjim biskupima i istaknutim katoličkim političarima kao što smo mi prilagodljivim katolicima iz nacističke Njemačke?
Nesumnjivo bi služilo više pozornosti prema Božjoj objavi i manje prema onome što je gornji sloj njemačkog društva mislio. Bog postoji puno duže od najpametnijih elita njemačkih mislilaca i opetovano se pokazao mnogo mudrijim – nešto što bi američki biskupi nesumnjivo trebali imati na umu, zajedno s onim odlomkom iz Propovjednika (1, 9): „Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem“.
